Drvena puhačka glazbala su glazbala kod kojih se zvuk proizvodi puhanjem, u većini slučajeva iz usta i pluća svirača. Strujanje zraka u cijevi glazbala pokreće na treperenje jezičce od trske. Nazivaju se drvenima jer sva, osim saksofona, potječu od glazbala koja su bila u potpunosti drvena, iako se danas izrađuju i od metala ili kombinacije drveta i metala.

Poznati su i pod imenom "aerofoni instrumenti", od grčkog αερο (zrak) i φονος (zvuk). Nazivi na drugim jezicima:

talijanski: Legni
njemački: Holzblasinstrumente
francuski: Instruments à vent de bois
engleski: Woodwind instruments
ruski: духовые инструменты

Drvena puhačka glazbala

• pikolo flauta (Piccolo Flauto – Picc.)
• flauta (Flauto – Fl.)
• oboa (Oboa – Ob.)
• engleski rog (Corno inglese – C.i.)
• klarinet (Clarinetto – Cl.)
• basetni klarinet (Clarinetto di bassetto)
• bas klarinet (Clarinetto Basso – Cl.B.)
• saksofon (Saxofono – Sax.)
• fagot (Fagotto – Fg.)
• kontrafagot (Contrafagotto – Cfg.)

Posebna drvena puhačka glazbala

• Didžeridu
• Duduk
• Gajde
• Kaval
• Uana
• Zurla
• Šupeljka

Drvena puhačka glazbala imaju razne uloge u orkestru. Iako u tehničkom i izražajnom pogledu nemaju tako širok raspon mogućnosti kao gudački instrumenti, ipak se pojedinačna glazbala, pored karakterističnih boja, odlikuju i velikom pokretljivošću, a i čitav velik zvučni fond orkestra u svim registrima pokriven je tonovima koje proizvode drveni puhači. Moguće ih je stoga primijeniti u svakom trenutku za svaku melodijsku liniju u bilo kojem registru. Ipak, oni imaju jedan veliki nedostatak, kao i limeni puhači, a to je fizička ograničenost ljudskim dahom.

Broj drvenih puhača u orkestru ovisi o veličini orkestra i zahtjevima skladatelja. Obično se smatra da je u komornim ili manjim orkestrima potreban i poželjan jednostruki sastav, odnosno po jedan predstavnik osnovne registarske varijante:

• jednostruki sastav
  • 1 flauta (Fl.)
  • 1 oboa (Ob.)
  • 1 klarinet (Cl.)
  • 1 fagot (Fg.)

U većim orkestrima razlikuju se sljedeći sastavi:

• dvojni sastav
  • 2 Fl.
  • 2 Ob.
  • 2 Cl.
  • 2 Fg.

Katkad se u ovom sastavu može predvidjeti da izvođač II. flaute svira i pikolo flautu (označava se II Fl. muta in Picc. ), a također su mogući II Ob. muta in C.i. (engleski rog), kao i II Cl. muta in Cl.B (bas klarinet), ali rjeđe.

• trojni sastav (najčešći sastav)
  • 1 Picc.
  • 2 Fl. (ili 3 Fl., pri čemu III Fl. muta in Picc.)
  • 2 Ob.
  • 1 C.i. (ili 3 Ob., pri čemu III Ob. muta in C.i.)
  • 2 Cl.
  • 1 Cl.B (ili 3 Cl., pri čemu III Cl. muta in Cl.B.)
  • 2 Fg.
  • 1 Cfg. (ili 3 Fg., pri čemu III Fg. muta in Cfg.)

• četvorni sastav
  • 1 Picc. (rjeđe IV Fl.)
  • 3 Fl. (III Fl. muta in Fl. contralto)
  • 3 Ob.
  • 1 C.i.
  • 3 Cl. (III Cl. muta in Cl. in Eb)
  • 1 Cl.B (rjeđe IV Cl.)
  • 3 Fg.
  • 1 Cfg. (rjeđe IV Fg.)

Puhačka glazbala su glazbala koja proizvode zvuk pomoću vibracije zraka. Stupanj vibracije određuje se prema duljini cijevi, ručnim izmjenama i efektivnoj duljini vibracijskog stupa zraka.

Povijest

Poznata od pradavnih vremena. U starom Egiptu bila je poznata frula halil. Najstarija vrsta glazbala u Izraelu je ugab. U starožidovskom bogoslužju iznimno je bio važan rog šofar.

Metode za dobivanje različitih nota

• Promjenom duljine i vibracijskog stupa zraka, promjenom efektivne dužine cijevi kroz otvaranje ili zatvaranje rupa koje se nalaze na cijevi. Rupe se pokrivaju prstima ili pritiskom na tipku koja zatvara rupu. Ta se metoda koristi kod gotovo svih drvenih puhačkih glazbala.
• Promjenom duljine i vibracijskog stupa zraka, promjenom dužine cijevi, promjenom ventila koji usmjeruju zrak kroz dodatne cijevi i povećavajući tako ukupnu dužinu cijevi. Ova se metoda koristi kod gotovo svih limenih puhačkih glazbala.
• Promjenom duljine i vibracijskog stupa zraka produživanjem ili skraćivanjem cijevi pomoću kliznoga mehanizma. Ovu metodu koristi trombon (s povlačkom).
• Upućivanje zraka u različite harmonijske serije bez promjene duljine stupca zraka.

Sva puhačka glazbala koriste ove načine kako bi proširila svoj melodijski raspon.

Vrste puhačkih glazbala

Puhačka glazbala spadaju u jednu od sljedećih kategorija:

• Drvena puhačka glazbala
• Limena puhačka glazbala

Iako su prvobitno limena glazbala bila izrađena od metala, a drvena tradicionalno od drveta, materijal koji je ugrađen u tijelo pojedinoga glazbala nije uvijek pouzdan pokazatelj njegova obiteljskog tipa. Točniji način da se utvrdi pripada li glazbalo obitelji drvenog ili limenog tipa je poslušati kakav zvuk proizvodi glazbenik. Limeni puhači ton proizvode vibriranjem zraka unutar glazbala. Način sviranja drvenih puhača je:

• vibriranje uzrokuje trska, koja agitira stupac zraka (kao kod klarineta, oboe ili duduka)
• puhanje suprotno od ruba ili fipplea (kao kod blokflaute)
• puhanje preko ruba otvorenih rupa (kao kod flaute)

Na primjer, saksofon je obično izrađen od metala (ili pola metal, pola drvo), ali je klasificiran kao drveno puhačko glazbalo s obzirom na njegov način vibracije stupa zraka (pomoću trske). S druge strane drveni korneti (ne korneti od metala), ili drveni serpenti (a u novije vrijeme prave se i od plastike), ne spadaju u obitelj limenih glazbala jer glazbenik vibraciju proizvodi usnama.

Izvori

Vanjske poveznice

• Britannica.com - Puhačka glazbala na mrežnoj enciklopediji 'Britannica'

Pikolo (od tal. piccolo - malen) je glazbalo iz grupe drvenih puhačkih instrumenata. Pikolo je zapravo mala flauta.

Saksofon (skraćeno "Sax") je glazbalo izrađeno od metala, no uvrštava se među drvene puhačke instrumente zbog svoje mehanike (čunjasta cijev i tehnika su slične oboi) i originatora tj. faktora koji proizvodi ton (jednostrukog jezička koji je sličan klarinetovom). Sastoji se od jezička, usnika, lulice i samog tijela glazbala.

Povijest

Saksofon je izumio 1840. Antoine Joseph Sax, poznati tvorac limenih puhačkih glazbala te ga prijavljuje 1846.g. kao patent od 7 glazbala. Saksofon je jedan od rijetkih instrumenata koji je nazvan po svom izumitelju.

Antoine Joseph Sax vodio se iskustvima dotadašnjih instrumenata, pa saksofon ima usnik sličan klarinetu, mehanizam i prstna tehnika najsličniji su mu oboi.

U početku se saksofon koristi samo u vojnim orkestrima i to najviše u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj i SAD-u. U simfonijskim orkestrima upotrebljava se vrlo rijetko, uglavnom za izvođenje solo dionica. Veliki glazbenici poput Hector Berlioza, Gioachino Rossinia i Straussa ubrzo zapažaju zvučne sposobnosti ovog novog instrumenta i počinju ga koristiti u svojim glazbenim kompozicijama.

Saksofon svoju slavu steče tek krajem 1920-tih kada se njegova primjena i afirmacija pronalazi u jazzu. U tom periodu u Americi se proizvodi više od 100.000 saksofona, a do kraja desetljeća svira ga milijun i pol Amerikanaca, neki bolje a neki lošije. Postaje jedan od najviše upotrebljavanih i najomiljenijih instrumenata širom svijeta, sinonim u jazz glazbi 20. stoljeća. Danas se sax često pojavljuje u rock i pop glazbi kao i u jazzu i to u solističkim dionicama.

Također se sve više koristi i u narodnoj glazbi, posebno u vlaškoj narodnoj pjesmi i sviranju kola; neizostavno je glazbalo u narodnim orkestrima s područja Rumunjske.^{[nedostaje izvor]}

Vrste saksofona

Porodica saksofona obuhvaća sedam instrumenata od alta do basa. Najviše se upotrebljavaju sopran, alt, tenor i bariton, dok se za početak učenja koristi najčešće alt saksofon.
Kada se prvi put sretnete sa saksofonom najduže se radi na samom upoznavanju instrumenta, postavi usnica i disanju. Saksofon je instrument lijepog i toplog tona i velikih tehničkih mogućnosti.

Osnovne registarske varijante:

• Sopranino
• Sopran
• Alt
• Tenor
• Bariton
• Bas
• Kontrabas

Transponiraju naizmjenično još u "Es" (ili "F") i "B" (ili "C", tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže.

Izvori

Vanjske poveznice

• Članci o saksofonu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. veljače 2009. (Wayback Machine)
• Adolphe Sax

Zurla (susreću se i oblici imena zurna ili surla) je drveno narodno puhačko glazbalo s dvostrukim udarnim jezičkom tipa oboe. Prisutno je u folklornoj tradiciji Sjeverne Makedonije, Srbije, Turske, Albanije, Bosne i Hercegovine i u mnogim drugim zemljama, gdje može imati vrlo različita imena (ghaiti, rhaiti, Shawm, Mizmar...). Svira se najčešće u paru.

Zurla se izrađuje od orahovine ili šljivovine, a glazbalo se sastoji od tri osnovna dijela: piska, drvene cijevi i slavića (posebnog šupljeg drvenog dijela koji se postavlja na cijev glazbala).

Iako je glazbalo vrlo često u romskoj i turskoj glazbenoj tradiciji, ono je orijentalnoga porijekla.

Literatura

1. Gojković, Andrijana: Narodni muzički instrumenti, Beograd: IRO "Vuk Karadžić", 1989. ISBN 86-307-0298-2

Izvori

Engleski rog (tal. Corno inglese, skraćeno C.i.), spada u skupinu drvenih puhačkih glazbala. Nastao je 1725.g. u Italiji, usavršavanjem puno starijeg instrumenta zvanog oboa da caccia.

Melodijski opseg

Opseg mu je isti kao u oboe sa zvukom dubljim za kvintu. U tehničkom smislu je podudaran s njom i mogu ga svirati oboisti. Zvuk engleskog roga je vrlo srodan zvuku oboe, samo je nešto mukliji i tamniji, tako da mu naročito odgovaraju melodije mirnijeg toka i sjetnog ili tužnog izraza. Melodijski registar najpovoljniji mu je između "a" i "c2", u tom opsegu ton mu je vrlo snažan, a opet mek i izražajan.

Ton instrumenta

Po izgledu se razlikuje od oboe ne samo dužinom nego i kruškastim proširenjem cijevi pri kraju, kao i povišenom metalnom cjevčicom na početku, koja nosi dvostruki jezičak od trske. Kruškasto proširenje koje se ponovo sužava kod izlaza, uzrokuje zatvoreniji i malo prigušeniji ton engleskog roga za razliku od oboe. Instrument zauzima mjesto u molskim temama gdje najviše do izražaja dolazi njegov čežnjiv i sanjarski karakter. Zbog toga se često u glazbi koristi kao instrument tužnog izražaja s puno čežnje i usamljenosti, poput pastoralne glazbe ili pastirske svirke.

Repertoar

Mnogi poznati oboisti i drugi glazbenici izvode razne skladbe na engleskom rogu. Zbog njegova specifičnoga zvuka, mnogi su ga skladatelji rabili u pojedinim svojim orkestralnim skladbama, primjerice:

• Antonín Dvořák: IX. simfonija u e-molu "Iz Novog svijeta" op.95 (1893.)
• Joaquín Rodrigo: Concierto de Aranjuez (1939.)
• Vincenzo Bellini:Il Pirata (Introduzione iz II. čina) (1827.)
• Hector Berlioz: Rimski karneval: uvertira (1844.) i Harold u Italiji (1834.)
• Hector Berlioz: Fantastična simfonija (III. stavak) (1830.)
• Claude Debussy: Nokturni (1899.)
• César Franck: Simfonija u D-duru (1888.)
• Joseph Haydn: 22. simfonija "Filozof"
• Gordon Jacob: Rapsodija za engleski rog i gudače (1948.)
• Maurice Ravel: Koncert za klavir i orkestar u G-duru (1931.)
• Nikolaj Rimski Korsakov: Šeherezada op.35 (1888.)
• Ned Rorem: Koncert za engleski rog i orkestar (1992.)
• Gioacchino Rossini: Wilhelm Tell: Uvertira (1829.)
• Dmitrij Šostakovič: 11. simfonija u G-duru (1957.)
• Dmitrij Šostakovič: 8. simfonija u D-duru (1943.)
• Jean Sibelius: Karelia suite (1893.) i Pelléas et Mélisande (1905.)
• Petar Iljič Čajkovski: Romeo i Julija: uvertira - fantazija (1870.)
• Ralph Vaughan Williams: V. simfonija u d-molu (1943.)
• Richard Wagner:Tristan i Izolda (1859.)

Fagot (fag. ili fg.) je puhačko glazbalo koje spada u porodicu drvenih puhačkih instrumenata. Ima dvostruki jezičak pa se tonovi artikuliraju kao i kod oboe, izgovorom sloga ti. Današnji oblik i tehnička obilježja fagot dobiva krajem 19.st. Izrađuje se od javorova drva. Pripada glazbalima u položini tenora, ugođen je in C, a opseg mu je 1B-es2. Odlikuje ga iznimno velika izražajnost pa može izraziti gotovo sve – od humora do hladnoće ili groteske. U orkestru odlično podržava gudačku dionicu basa.

Za poduku djece izrađuje se fagottino, upola manjih dimenzija. Ugođen je in F i zvuči za kvartu više od uobičajenog fagota.

Kontrafagot (cfag. ili kfg.) izvodi napisane tonove za oktavu dublje, odnoseći se prema fagotu kao kontrabas prema violončelu. Može imati ugrađenu "nogu", slično flauti, čime se opseg spušta do 2A.

Uana (doslovno, bambus u jeziku yecuana), vrsta drvenog puhačkog glazbala, klarinet, izrađen od bambusove cijevi, dug jedan metar. Ovo je najvažnije glazbalo kod južnoameričkog karibskog plemena Yekuana iz grupe Maquiritare s rijeke Ventuari u Venezueli. Uana se koristi prilikom izvođenja svete glazbe njihove najvažnije svečanosti, to je ua-uana. Tom prilikom zazivaju tvorca i heroja civilizacije Uanadji. On je kozmičko stablo ili 'stablo života', a njegov otac mitski predak, znači onaj od koga potječu svi Maquiritari čije skupine u svojim imenima i nose naziv -uana: Yekuana, Decuana, Cunuana i drugi. Maquiritare su danas po glazbi najpoznatije južnoameričko pleme kišne šume.