Julius Axelrod (New York, 30. svibnja 1912. – Rockville, 29. prosinca 2004.), bio je američki biokemičar.

Podijelio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1970. g. zajedno s Bernard Katzom i Ulf von Euleron.

Nagradu je dobio za svoj rad na otpuštanju i ponovnom ulaženju (engl. re-uptake) katekolamina (neurotransmitera), skupine spojeva u mozgu koji uključuju adrenalin, noradrenalin, i kasnije otkriven dopamin, na sinapsi. Axelrod je također značajno doprinio razumijevanju epifize (lat. corpus pineale) i načinu na koji se regulira tijekom ciklusa budnosti i spavanja, tzv. cirkadijanog ciklusa.

Vanjske poveznice

• Nobelova nagrada - životopis(engl.)

Socijaldemokracija je politička filozofija koja je nastala krajem 19. stoljeća kao struja u marksističkom pokretu. Moderna socijaldemokracija se razlikuje od klasične socijaldemokracije ili demokratskog socijalizma koji zagovara kao krajnji cilj demokratsko nadilaženje gospodarskog kapitalizma i uspostavljanje društveno-ekonomskog sustava temeljenog na izravnoj demokraciji u politici i gospodarstvu, te na demokratski planiranoj proizvodnji. U pitanju je, dakle, sustav proizvodnje i raspodjele koji bi bio u skladu s potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca te društva kao cjeline, dok bi također uzimao u obzir nosive kapacitete i uvjete obnove okoliša.

Umjesto ovoga, moderni socijaldemokrati jedino nastoje umjereno reformirati kapitalizam demokratskim putem kroz državne propise te kroz stvaranje programa i organizacija s državnom podrškom koji rade na suzbijanju nepravdi koje nanosi neregulirani model kapitalizma (liberalni model kapitalizma). Socijaldemokracija se smatra umjerenom strujom u socijalističkom pokretu.

Umjerena ljevičarska stranka u matičnom političkom toku države s tržišnom ekonomijom i glasačkim tijelom mahom u srednjoj klasi mogla bi biti opisana kao socijaldemokratska stranka. Stranka s radikalnijim ciljevima i glasačkim tijelom mahom među radničkom klasom i intelektualcima te s poviješću sudioništva u emancipatorskim pokretima bližim krajnjoj ljevici mogla biti opisana kao stranka demokratskog socijalizma i neo-marksizma.

Socijalistička internacionala, svjetska organizacija socijaldemokratskih i demokratsko-ljevičarskih stranaka ističe sljedeće principe:

• sloboda – ne samo građanske slobode, već i sloboda od diskriminacije i sloboda od zavisnosti, kako od vlasnika sredstava za proizvodnju, tako i od nosilaca zloupotrebljavane političke moći,
• jednakost i socijalna pravda – ne samo pred zakonom već i ekonomska i socijalno-kulturna jednakost, i jednake mogućnosti za sve uključujući i one s fizičkim, mentalnim ili društvenim hendikepom,
• solidarnost – jedinstvo i empatija prema žrtvama nepravde i nejednakosti. Ovi ideali su opisani u više pojedinosti u Deklaraciji principa Socijalističke internacionale.

Vidi još

• Socijalizam
• Demokratski socijalizam

Poveznice

• Stranka europskih socijalista
• Socijaldemokratska partija Hrvatske
• Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine
• Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije
• Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine
• Kršćanski socijalizam

Popis znamenitih socijaldemokrata

Povezano

• Povijest socijalizma

Izvori

Vanjske poveznice

• Socialdemocrat.org  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. travnja 2006. (Wayback Machine).
• Radovi na temu budućnosti kanadske socijaldemokracije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. travnja 2006. (Wayback Machine)
• Socialdemocracia.org. (na španskom).
• Canadian Encylopedia: Social democracy  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. studenoga 2011. (Wayback Machine)
• Socijaldemokracija u nedovršenoj globalnoj revoluciji (engleski)
• Kriza Socijaldemokracije od Rose Luxemburg (engleski)
• Novi Plamen - lijevi list koji iznosi i socijaldemokratske stavove  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. kolovoza 2011. (Wayback Machine)

Leon Battista Alberti (Genova, 18. veljače 1404. – Rim, 25. travnja 1472.), talijanski humanist, pjesnik, slikar, kipar, glazbenik, arhitekt, pravnik, matematičar i kriptograf. Alberti je najraniji primjer polihistora, svestranog čovjeka renesanse (homo universale) koji se pokušavao izraziti na raznim poljima, prije Leonarda.

Životopis

Rođen je u Genovi kao vanbračni sin firentinskog trgovca. Obrazovao se najprije u humanističkoj školi Gasparina Barzica u Padovi 0d 1414. – 18., a potom za pravnika na Sveučilištu u Bologni, gdje je doktorirao 1428. god. Prema nekim izvorima u mladosti je bio jako fizički sposoban, izrstan jahač i „oduševljavao je svoje profesore izvedbama svojih glazbenih kompozicija” U tom razdoblju nastaju njegova književna djela: „Philodoxus” (oko 1428.), „Amador” (oko 1429.), „Ecatonfilea” (oko 1429.) i „Delphira” (oko 1429. – 34.), koja su ispunjena ljubavlju i vrlinama po uzoru na djela Francesca Petrarce.

God. 1430. otputovao je za Rim, gdje je radio kao nadglednik papinskih transkripata latinskih biografija svetaca i mučenika. Tu je starstveno počeo proučavati ostatke Antike. Polovicom 15. stoljeća angažirao ga je Sigismondo Malatesta, tirnin Riminija, da pretvori crkvu sv. Franje u spominik obitelji Malatesta, danas poznatu kao Tempio Malatestiano. Pregradnja nije nikada dovršena, ali je Alberti hrabro zakoračio prema klasičnoj reinterpretaciji crkvenog pročelja domišljatom adaptacijom starorimskog slavoluka, kakav je npr. Konstantinov slavoluk u Rimu.

Crkvu sv. Andrije u Mantovi započeo je graditi u godini svoje smrti 1472. godine.

Djela

Arhitekturom se počeo baviti kao četrdesetogodišnjak, a najprije se bavio raspravama o slikarstvu i kiparstvu. Svojim djelima „O slikarstvu” (Della Pittura) i „O graditeljstvu” (De Re Aedificatoria) od 1453. – 85., te o kiparstvu i pespektivi utjecao je na razvitak renesansne umjetnosti. Pisao je latinskom i talijanskom jeziku. Zadužio je književnost na narodnom jeziku raspravama koje označuju preporod talijanske proze.

Alberti je uzeo zbrkani i nejasni latinski tekst Vitruvija „10 knjiga o arhitekturi” (De architectura libri decem), jedinog pisca o starorimskoj arhitekturi čiji je tekst sačuvan, i namjerno je oponašajući napisao vlastitu raspravu iznoseći doktrinu o matematičkom skladu i proporciji u arhitekturi. Za njega je idealna građevina centralnog tipa s antičkom dekoracijom, a zanimljivo je kako je prvi među načela na kojima treba počivati arhitektura uvrstio i odnos s okolišem.

Njegovo prvo značajno arhitektonsko djelo bilo je uređenje pročelja gotičke Nove crkve Sv. Marije (Sta Maria Novella) u Firenci 1458. god. On ga je uredio bojenim mramorom s jasnom podjelom na gornji i donji kat koji su povezani volutama koje skrivaju kontrafore. Ovaj način ukrašavanja je bio inovativan i jako je utjecao na ostale velike firentinske, ali i druge talijanske crkve.

U Riminiju je izradio nacrte za crkvu Sv. Franje (San Francesco), u Firenci palaču Rucellai, a u Mantovi crkvu Sv. Andrije (San Andrea). Uveo je kod tih građevina značajnu novost, a to je račlanjivanje fasada harmoničnim nizom pilastara. Tako je u oblikovanju pročelja simetrične trokatnice palače Rucellai (1446. – 1451.) primijenio sustav antičkih redova (dorski na prizemlju, jonski na prvom i korintski na drugom katu – kao kod Koloseja). No, dok su u antici istaknuti polustupovi, ovdje su oni sasvim plošni i djeluju linearno, poput urezanog crteža na pročelju.

Njegova najpoznatija kasna djela su crkva Sv. Sebastijana (1460.) i crkva Sv. Andrije u Mantovi (1470.). Pročelje crkve San Andrea je uspješna kombinacija rimskih slavoluka i antičkog hrama. Njezinim projektom ustoličio se tlocrt latinskog križa s jednim brodom i pobočnim kapelama, te raskošnim bačvastim svodom, koji je kasnije bio prihvaćen za mnoge crkve. Započeo ju je graditi u godini svoje smrti 1472. godine, a dovršena je završetkom kupole po Albertijevim nacrtima, tek u 18. stoljeću.

Ostala djela:

• „Sastavi koji se čitaju uz večeru”
• „O spokoju duše”
• „O upravljanju kućom”

Izvori

• Leon Battista Alberti, O slikarstvu = De pictura ; O kiparstvu = De statua, ur. Marko Špikić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2008. ISBN 978-953-6106-76-9
• Marko Špikić, Perception of Antiquities by Leon Battista Alberti (PDF), Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol.10 No.2(24) Studeni 2003 (hrv.) (engl.)

Vanjske poveznice

• Albertijeva biografija (engl.)

Georgius Agricola (Glauchau, 24. ožujka 1494. – Chemnitz, 21. studenoga 1555.), čije je pravo ime George Bauer (Petrus Mosellanus, profesor iz Leipziga savjetovao mu je polatinizirati njegovo ime), bio je njemački znanstvenik, prirodoslovac (nazvan "otac mineralogije") i humanist. Kao izvanredan renesansni znanstvenik, odlikuje se iznimnim postignućima u obrazovanju, medicini, mjeriteljstvu, filozofiji i povijesti.

Agricola je osnivač triju znanosti: mineralogije, geologije i rudarske znanosti. Najpoznatiji je po svojoj epohalnoj knjizi "De re metallica".

Životopis

Mladost i studiji

Agricola je rođen 1494. godine kao drugo od sedmero djece u obitelji suknara i farbara u Glauchau. Studirao od 1514. do 1518. klasične jezike na Sveučilištu u Leipzigu kod Petrusa Mosellanusa (sljedbenika Erazma Rotterdamskog), koji ga je preporučio u Zwickau. Agricola je najprije postao zamjenik ravnatelja (1518.), a zatim ravnatelj uprave škole Zwickau (1519.) gdje je stvorio novu vrstu škole s nastavom latinskog, grčkog i hebrejskog jezika u kombinaciji s tehnologijom: poljoprivreda, vinogradarstvo, arhitektura i mjeriteljstvo, računanje, farmakologija i vojni poslovi.

Boravak u Italiji

Agricola je 1522. godine ponovo došao studirati u Leipzig, ovaj put medicinu. Godine 1523. otišao je na Sveučilišta u Bolonji i Padovi proučavati kliničku medicinu, prirodne znanosti i filozofiju. Vratio se 1526. godine u Chemnitz.

Povratak u Njemačku

Godine 1527. Agricola je kao liječnik i ljekarnik u St. Joachimsthalu (sada: Jáchymov) oženio udovicu Annu Meyner iz Chemnitza. Joachimsthal je tada bio centar rudarstva i topljenja ruda. Njegov prvi cilj je bio "da ispuni praznine u umjetnosti liječenja", a drugi cilj da provjeri što je bilo napisano o mineralogiji pažljivim promatranjem ruda i metoda njihove prerade. To je bila prilika da Agricola dođe u izravni dodir s rudarstvom i topioničarstvom gdje su susreti s rudarima probudili njegov interes za rudarstvo i metalurgiju. On uviđa da su ta područja slabo obrađena u literaturi i da nema kontinuiteta od grčkih i rimskih autora.

Upućivao je na profesionalne bolesti rudara, uveo je praksu karantene u Njemačkoj, i radije slijedio svoja vlastita zapažanja nego medicinske dogme u liječenju bolesnika. 1531. godine postao je gradski liječnik u Chemnitzu, gdje je u više navrata bio gradonačelnik (1546., 1547., 1551. i 1553.). Također je bio zaposlen u državnoj službi kao povjesničar Saksonskog suda.

Agricola je u području medicine, farmacije, alkemije, filologije i pedagogije, politike i povijesti, mjeriteljstva, geoznanosti i rudarstva spojio humanističku učenost s tehničkim znanjem.

U njegovom prvom radu Bermannus, sive De Re Metallica (1530.), opisuje metode traženja i prerade ruda, dobivanje metala, napredak rudarske tehnike, rudarska mjerenja, transport, oplemenjivanje i preradu ruda. U djelu De mensuris et ponderibus (1533.), opisuje grčke i rimske utege i mjere jer u to vrijeme nije bilo jedinstvenih mjera, što je značajno ometalo trgovinu. Ovo djelo je položilo kamen temeljac za Agricolu kao uglednog humanističkog znanstvenika.

U većini svojih djela Agricola obrazlaže geoznanosti: u De ortu et causis subterraneorum (1544.) opisuje postanak materijala u unutrašnjosti Zemlje, u De natura eorum, quae effluunt ex terra (1545.) opisuje prirodu izviranja podzemnih voda i plina iz unutrašnjosti Zemlje, u De natura Fossilium klasificira minerale (po ovom djelu prozvan "otac mineralogije"), a u djelu De veteribus et novis metallis opisuje rudna ležišta i rudarenje metala u antičko i moderno doba. Također Meurerovo pismo (Epistola ad Meurerum) iz 1546. godine jedno je od tih djela.

Bio je fasciniran rudarstvom i rudarskom znanošću, a njegova poznata knjiga "De Re Metallica", izdana u Baselu godinu dana nakon njegove smrti 1556. godine opširno je izvještavala o svemu što je naučio o razvoju rudarskih metoda, metalurškim procesima, geologiji, mineralogiji i rudarskom zakonodavstvu od najranijih vremena pa do 16. stoljeća.

Agricola je bio oženjen dva puta i imao (najmanje) šestero djece. Dvije godine nakon smrti svoje prve supruge, 1540. oženio je 46-godišnji gradski liječnik 30 godina mlađu, Annu, kći bivšeg vlasnika talionica bakra Ulricha Schütza d. J. Ovaj put oženio se u najbogatijoj obitelji u Chemnitzu.

Dana 21. studenog 1555. godine, u dobi od 61 godina, umro je u Chemnitzu. Nakon reformacije u Saskoj, grad je odbio katolika Agricolu pokopati u Chemnitzu, pa je na inicijativu njegovih prijatelja, znanstvenika i biskupa Juliusa Pflugka od Zeitza pokopan u kapeli Zeitz (Zeitz je oko 50 km udaljen od Chemnitza).

Najvažnija Agricolina djela

• Bermannus, sive de re metallica (1530.), djelo iz geologije
• De ortu et causis subterraneorum (1546.), prvo djelo iz opće geologije
• De natura eorum, quae effluunt ex terra (1545.), studija o podzemnim vodama i plinu
• O naravi fosila (De natura fossilium, 1546.), prva sustavna mineralogija
• De veteribus et novis metallis (1546.), djelo posvećeno povijesti metala i mineralogiji
• O kovinama (De re metallica libri XII, 1556.), enciklopedija rudarstva i metalurgije (najopsežnije Agricolino djelo)

Izvori

Bilješke i literatura

• Rudarsko-geološki zbornik (Vol. 6) 1994."Georgius Agricola"
  
• Agricola, Georgius, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr

Vanjske poveznice

Ostali projekti

Mrežna mjesta

• Nenad Raos, Georgius Agricola: De re metallica, Priroda 954/2007.

Konklava 2013. održala se zbog povlačenja pape Benedikta XVI., koje je najavljeno 11. veljače 2013., a dogodilo se 28. veljače iste godine u 20:00 sati. Benedikt XVI. tako je postao prvi papa koji se odrekao službe nakon Grgura XII. 1415., te prvi koji je to učinio dobrovoljno nakon Celestina V. 1294. Razlozi su papinog odstupanja, kako je službeno priopćeno, starost i nedostatak fizičke snage. Na kongregaciji 8. ožujka odlučeno je kako će konklava započeti 12. ožujka. Nakon petog kruga glasovanja, 13. ožujka 2013. izabran je novi (266. po redu) papa, Argentinac Jorge Mario Bergoglio koji je uzeo ime Franjo, i prvi je papa tog imena. Riječ je o prvom papi iz Južne Amerike. Bijeli dim je sukljao iz Siktinske kapele u 19:07 sati. Novi papa je prije stupanja na dužnost bio nadbiskup Buenos Airesa, isusovac i imao je 76 godina.

Od 208 kardinala svi stariji od 80 godina nemaju pravo sudjelovati u konklavi. To je pravilo donio Ivan Pavao II. 1996. Dvojica kardinala dobrovoljno su odlučila ne sudjelovati u konklavi: Julius Darmaatmadja iz Indonezije i Keith O'Brien iz Škotske. Dakle, ukupno je u konklavi sudjelovalo 115 kardinala: 28 iz Italije, 32 iz ostatka Europe (među njima dvojica Hrvata Josip Bozanić i Vinko Puljić), 14 iz Sjeverne Amerike, 19 iz Latinske Amerike, 11 iz Afrike, 10 iz Azije i 1 iz Oceanije. Po poznatom proročanstvu papa svetog Malahije na ovoj konklavi trebao bi se izabrati posljednji papa, Petar Rimljanin. Pošto novoizabrani papa nema ni svjetovno ni crkveno ime Petar moglo bi se zaključiti da se proročanstvo nije ostvarilo.

Kardinali izabirači

• Giovanni Battista Re
• Tarcisio Bertone
• Antonios Naguib
• Béchara Boutros Raï
• Godfried Danneels
• Joachim Meisner
• Nicolás de Jesús López Rodríguez
• Roger Mahony
• Jaime Lucas Ortega y Alamino
• Jean-Claude Turcotte
• Vinko Puljić
• Juan Sandoval Íñiguez
• Antonio María Rouco Varela
• Dionigi Tettamanzi
• Polycarp Pengo
• Christoph Schönborn
• Norberto Rivera Carrera
• Francis George
• Zenon Grocholewski
• Crescenzio Sepe
• Walter Kasper
• Ivan Dias
• Geraldo Majella Agnelo
• Audrys Bačkis
• Francisco Javier Errázuriz Ossa
• Julio Terrazas Sandoval
• Wilfrid Napier
• Óscar Andrés Rodríguez Maradiaga
• Juan Luis Cipriani Thorne
• Cláudio Hummes
• Jorge Bergoglio
• José Policarpo
• Severino Poletto
• Karl Lehmann
• Angelo Scola
• Anthony Olubunmi Okogie
• Gabriel Zubeir Wako
• Carlos Amigo Vallejo
• Justin Francis Rigali
• Ennio Antonelli
• Peter Turkson
• Telesphore Placidus Toppo
• George Pell
• Josip Bozanić
• Pham Minh Man
• Philippe Barbarin
• Péter Erdő
• Marc Ouellet
• Agostino Vallini
• Jorge Urosa
• Jean-Pierre Ricard
• Antonio Cañizares Llovera
• Seán Patrick O'Malley
• Stanisław Dziwisz
• Carlo Caffarra
• Seán Brady
• Lluís Martínez i Sistach
• André Vingt-Trois
• Angelo Bagnasco
• Théodore-Adrien Sarr
• Oswald Gracias
• Francisco Robles Ortega
• Daniel DiNardo
• Odilo Scherer
• John Njue
• Raúl Eduardo Vela Chiriboga
• Laurent Monsengwo Pasinya
• Paolo Romeo
• Donald Wuerl
• Raymundo Damasceno Assis
• Kazimierz Nycz
• Malcolm Ranjith
• Reinhard Marx
• George Alencherry
• Thomas Christopher Collins
• Dominik Duka
• Wim Eijk
• Giuseppe Betori
• Timothy M. Dolan
• Rainer Woelki
• John Tong Hon
• Baselios Cleemis
• John Onaiyekan
• Rubén Salazar Gómez
• Luis Antonio Tagle
• Jean-Louis Tauran
• Attilio Nicora
• William Levada
• Franc Rode
• Leonardo Sandri
• Giovanni Lajolo
• Paul Josef Cordes
• Angelo Comastri
• Stanisław Ryłko
• Raffaele Farina
• Angelo Amato
• Robert Sarah
• Francesco Monterisi
• Raymond Leo Burke
• Kurt Koch
• Paolo Sardi
• Mauro Piacenza
• Velasio de Paolis
• Gianfranco Ravasi
• Fernando Filoni
• Manuel Monteiro de Castro
• Santos Abril y Castelló
• Antonio Maria Vegliò
• Giuseppe Bertello
• Francesco Coccopalmerio
• João Braz de Aviz
• Edwin Frederick O'Brien
• Domenico Calcagno
• Giuseppe Versaldi
• James Michael Harvey
• Dominik Duka

Izvori

Protivak (metiljka, lizimača, usav krve, vraba mala, vrbovka, lat. Lysimachia) je rod zeljastih biljki a ponekad i grmastih biljki iz porodice Primulaceae. Rod ima oko 110 vrsta. Najviše vrsta nalazi se u Aziji, dok u Hrvatskoj ima pet od kojih su najčešće Lysimachia nummularia (metiljeva trava), Lysimachia nemorum (šumski protivak), Lysimachia punctata (točkasti protivak) te Lysimachia vulgaris (obični protivak).. Primorska sonjača (sin. Glaux maritima), danas je priznata kao L. maritima.

Unutar ovoga roda uklopljene su i vrste iz danas nepriznatih rodova krika (Anagallis), sedam zvijezda (Trientalis) i majuška (Centunculus)

Metiljka se obično nalazi u močvarnim i vlažnim staništima.

Vrste

Sinonimi

Izvori

Vanjske poveznice

Blagoje Bersa (rođen kao Benito Bersa, Dubrovnik, 21. prosinca 1873. – Zagreb, 1. siječnja 1934.), hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog.

Životopis

Benito Bersa rodio se 21. prosinca 1873. u Dubrovniku, sin Ivana Zenke i Filomene Ursule Berse, rođ. de Medici. Otac Ivan bio je pasionirani glazbeni amater koji je u Dubrovniku osnovao gudački kvartet s Perom Budmanijem. Kada se 1881. obitelj Bersa vratila u Zadar (Blagoju je tada bilo osam godina), otac se nastavio baviti glazbom amaterski. Blagoje je zapisao u Uspomenama (11. prosinca 1929.): "U mojoj očevoj kući u Zadru mnogo se muziciralo. Osim majke i brata Bruna svi smo svirali, otac violinu, sestra klavir, Josip vcello, Vladimir klavir i violinu, Zenko violinu, a ja klavir i harmoniju, dok sam bio mali uvijek sam slušao kako sviraju, a stajao bih iza legja brata Vladimira (svirao klavir) dok je otac svirao violinu i Josip vcello. Gledao sam note koje svira Vladimir i onda gledao na klaviaturi gdje bi on stavio prste, jer sam čisto sâm učio klavir i tako doznao gdje je ta i ta nota na klaviru. Otac mi nije pustio da učim muziku. Još danas ne znam zašto…" U to doba privlači ga najviše književnost (napisao je nekoliko kasnije uništenih drama) te glazba, pa pokušava skladati (glazbeni intermezzo La serva padrona, naznačen kao op. 2; 1891/1892)

U Zadru je Blagoje pohađao osnovnu i dijelom srednju školu koju je nastavio u Beču (Theresianum), Trstu pa ponovno u Zadru. Elegija Povero Tonin, za violinu i klavir, op.1 skladana je u Zadru, ali bez datacije te glazbeni intermezzo La serva padrona op. 2. Od 1893. do 1896. godine, Blagoje je bio učenik Glazbene škole Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu gdje su mu učitelji bili Ivan pl. Zajc (glasoviru i kompozicija), Anton Stöckl (glazbena teorija) i Hinko Geiger (violončelo). Na kraju naukovanja u Zagrebu započeo je rad na operi Jelka prema libretu brata Josipa koju je dovršavao pet godina, praizvedena koncertno u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu 2016. godine; Hrvatski komorni orkestar; Cantores Santi Marci; Miran Vaupotić, dirigent.

Od 1896. do 1899., Blagoje Bersa je bio student Bečkog konzervatorija na kojemu je glasovir učio kod Juliusa Epsteina, a kompoziciju kod Roberta Fuchsa, koji je također bio profesor Gustava Mahlera, Huga Wolfa, Jeana Sibeliusa i Aleksandra Zemlinskog. Još za vrijeme bečkog studija skladao je simfonijsku pjesmu Hamlet i niz glasovirskih djela. Diplomirao je orkestralnom skladbom Andante sostenuto op. 29, koja je bila javno izvedena. Po završetku bečkoga studija nije našao zaposlenje pa je na poziv sarajevskog pjevačkog društva »Trebević« 1900. boravio u tom gradu gdje se upoznao sa Silvijem Strahimirom Kranjčevićem i Ivom Pilarom s kojima će se i ubuduće družiti.

Sljedeće godine se seli u Split u kojem je kratko vodio pjevačko društvo »Zvonimir«. Vjenčao se 19. kolovoza 1901. u Hvaru s Lucijom Sambuk (voljenom Lucy) kojoj će u dnevniku posvetiti mnoge i dirljive retke. Godine 1908. rodio im se sin Ivan koji je nakon nekoliko mjeseci umro. Nakon Splita, Bersa se pokušao zaposliti u Zagrebu, ali neuspješno. U neobjavljenoj rukopisnoj autobiografiji napisao je da je Split bio za njega preusko polje rada, dok je na Zagreb s pravom bio ogorčen: U Zagrebu 2 mjesta bila prazna ali dobiše ih inozemci! Nije mu preostalo drugo nego potražiti posao u inozemstvu. U Grazu je 1902. volontirao kao dirigent Gradskog kazališta, a već se 1903. preselio u Beč u kojem je, s kraćim prekidom radi boravka u Osijeku (u sezoni 1908./1909.), ostao punih šesnaest godina. Od listopada 1904. do ožujka 1905. bio je na turneji u Njemačkoj, Švicarskoj i Češkoj s poznatom recitatoricom Paulom Wirth koja je izvodila melomonodrame, a Bersa ju je pratio na glasoviru ili je ravnao manjim ansamblom te je za nju skladao i dvije monodrame Salome i Frou Frou.

Do dolaska u Beč završio je operu Jelka (1901) te Dramatsku ouvertiru (1900), Idilu i Capriccio-scherzo (oba 1902) za orkestar, skladbe koje su trebale činiti prva tri stavka zamišljene Simfonije u c-molu, no skice za četvrti stavak – Tempo della Sinfonia, Finale – kao i prvih 97 taktova partiture također iz 1902. ostali su nedovršeni. U Grazu je skladao i niz popjevki i tu su nastale i prve skice za nikad dovršen glazbeni roman Raskolnikov.

Bersino dugo bečko razdoblje vrlo je raznoliko, ispunjeno događajima, poznanstvima, različitim djelatnostima, snovima i ostvarenjima, ali i trajnom brigom za svakodnevni život. U početku je davao privatne satove i živio od očeve potpore, a u prvim godinama mnogo mu je pomagao i Srećko Albini koji je od 1902. do 1909. djelovao u Beču kao slobodni umjetnik. Albini je ostao dobar Bersin drug i kad je postao ravnatelj Zagrebačke opere (1909.) zdušno se brinući oko praizvedbi Ognja (izvorno Der Eisenhammer, na njemačkom; libreto A. M. Willnera, 1905–1907; praizvedba u Zagrebu 11. I 1911) i Postolara od Delfta (prvotno Der Schuster von Delft, na njemačkom libreto A. M. Willnera i J. Wilhelma; praizvedba u Zagrebu 26. I 1914; premijera u Beču 7. XI 1918). Godina 1911–1918. zaposlen je kao glazbeni savjetnik i stalni aranžer u nakladnom poduzeću L. Doblinger (B. Herzmansky), što mu je osiguralo redovite mjesečne prihode ali i nametnulo određene dužnosti: aranžiranje tuđih djela, izradbu klavirskih izvadaka te dorađivanje, odnosno orkestriranje kompozicija tada popularnih, mahom operetnih skladatelja. Posao je bio mukotrpan, često nedovoljno plaćen ali i nužan jer mu je poslodavac 1911. objavio glasovirski izvadak Oganj i pet popjevki te glasovirski izvadak, pet pjevačkih fragmenata i libreto Postolara 1918. Iz brojnih dnevničkih zapisa i korespondencije vidljiv je Bersin otpor prema ovom poslu, ali je prisutna i trajna svijest o vlastitim vrijednostima, osobito u pogledu orkestracije kojim vještinama mnogi popularni bečki operetni (pa i neki operni) skladatelji uopće nisu vladali. Godinu dana prije konačnog povratka u Zagreb 1918. Bersa je radio za izdavačku kuću M. Obuljena Édition Slave koja mu je izdala popijevke skladane prema stihovima Petra Preradovića.

Bečko razdoblje ujedno je bilo i najplodnije u Bersinom skladateljskom životu. U Beču su nastale obje njegove opere, Oganj i Postolar od Delfta, brojne solo pjesme među kojima su i Oj sanci vi šareni sanci, Ja te ljubim i Robinjica (na tekstove Josipa Berse) te najpoznatija Seh duš dan (1918) na tekst Vladimira Nazora, glasovirske skladbe Fantasia breve, Scherzo i L’heure de rêveries koje su poslije postale stavci popularnog suitnog ciklusa Po načinu starih »Airs de ballet« (1926). U Beču je započeo skicirati i dovršio prvu verziju partiture Sunčanih polja (Zagreb 1950.) dio zamišljenog ciklusa Moja domovina, od kojeg je ostao simfonijski diptih, uz simfonijsku pjesan Sunčana polja i Sablasti (1926) koje je skladao po povratku u Zagreb. Osim navedenih djela treba možda kao kuriozum navesti još i scensku glazbu za dramu Antigona Waltera Hasenclevera kao i glazbu za film Villa von Narenta (Vila od Neretve, Beč 1919).

Zanimljiv je i Bersin društveni život u Beču koji se najprije odvijao u klubu hrvatskih i srpskih umjetnika koji je Bersa najvjerojatnije s Milanom Rešetarom pokrenuo potkraj 1912. godine. Taj klub kao i intelektualne sjednice koje se od početka 1918. odvijaju u privatnim domovima pa tako vrlo često i u Bersinu domu, samo dokazuje da krugovi intelektualne i nacionalne privrženosti što ih dijaspora stvara u Beču bivaju sve homogeniji što se Monarhiji više bliži kraj – piše Eva Sedak u uvodnome tekstu Dnevnika i Uspomena (Mjesta – Vrijeme – Putovi. Bilješke uz životopis Blagoja Berse). Sudionici tih kružoka bili su brojni književnici, povjesničari, slikari, kipari i tek pokoji glazbenik (Josip Kosor, Rikard Katalinić Jeretov, Mara i Toma Rosandić, Josip Hatze...). Diskutiralo se o politici i umjetnosti, Bersa je živo sudjelovao i sve češće razmišljao i pisao o svom osjećaju pripadnosti slavenstvu. Privrženost ideji o ujedinjenju svih južnih Slavena jedno je od lica Bersina vitalističkoga panteizma, istaknula je E. Sedak. Na to nedvojbeno utječe i Ivan Meštrović koji je u Beču boravio od 1901., a moguće je da je Josip Hatze upoznao Bersu i Meštrovića i s idejnim krugom u kojem je sudjelovao Ivo Vojnović. Upravo je dubrovački konte, odnosno njegova literatura, jedna od trajnih ali nerealiziranih Bersinih glazbenih želja. Iz Dnevnika i Korespondencije doznajemo kako želi uglazbiti Ekvinocij, Gospođu sa suncokretom, Smrt majke Jugovića, a nadasve tetralogiju iz mitusa slavenskih bogova za koju bi tekst pisali Vojnović ili Nazor. Ništa od toga, znamo, nije ostvareno. No kako se bližio kraj Prvog svjetskog rata, Bersa se upuštao u skladanje nekih djela koja su iskazivala njegova politička razmišljanja. Najprije je sudjelovao na Nazorovoj večeri 24. veljače 1918., kad je Olga Radoničić praizvela popijevku Seh duš dan, a potom je sve svoje snage upregnuo kako bi za Preradovićevu proslavu 13. svibnja 1918. skladao dostojno djelo. Tako je nastala kantata Zora puca, bit će dana za sopran, alt i bariton solo, mješoviti zbor i klavir. Djelo je, kao i nekoliko popijevaka na Preradovićeve tekstove, doživjelo ovacije više od tisuću prisutnih, među kojima je bio i Vojnović, u srednjoj dvorani Konzerthausa. U veljači 1919. godine, nekoliko mjeseci prije definitivnog povratka u Zagreb, skladao je još i Himnu (Slavenska himna, Jugoslavenska himna) za mješoviti zbor a cappella na tekst Vukosave Mišić. Teško je u tom slijedu ne vidjeti ideologijsku poantu, zaokružuje E. Sedak. Išao je putem od dječaka koji je progovorio na materinskom talijanskom jeziku, preko skladatelja koji je obje svoje opere pisao prema njemačkim libretima do domoljuba koji se poput mnogih suvremenika oduševljavao (pan)slavizmom i vjerovao u novonastalu državu nakon raspada Austro-ugarske Monarhije, sve do čovjeka koji je u kasnijim godinama po povratku u Zagreb, neštedimice isticao svoju pripadnost hrvatskome narodu i njegovu glazbenom korpusu.

Posljednje Bersino razdoblje, ono zagrebačko, trajalo je petnaest godina, od 1919. do smrti 1934. godine. Neposredan povod bilo je dogovoreno gostovanje s basom Nikolom Zecom, no zapravo je odlučujuća bila neizrečena želja za konačnim povratkom. Ali Bersa u Zagrebu baš i nije bio poznat osim po izvedbama opera Oganj i Postolar od Delfta.

Zahvaljujući prijateljima nastanio se u zgradi Instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati gdje je živio oko dvije godine, a potom je dobio, također privremeno, stan u Gradskoj kući br. 2 na nekadašnjoj Ciglani. Tek od 1931. pa do smrti živio je u vlastitoj kući u Žigrovićevoj 4. Zagreb ga nije primio nimalo ljubazno, potucanje od jednog do drugog birokrata radi stana i zaposlenja bilo je teško i ponižavajuće i vjerojatno je uzrokovalo tešku upalu žuči, od čega je na kraju i umro.

Blagoje Bersa je u hrvatskoj povijest ostao zapamćen kao jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske glazbene moderne, te je kao odličan pedagog odgojio niz hrvatskih kompozitora tijekom rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najistaknutiji Rudolf Matz, Božidar Kunc, Boris Papandopulo, Ivan Brkanović i Bruno Bjelinski.

Značajke Bersine glazbe

Njegova glazba bliska je Richardu Wagneru i Richardu Straussu, ali i G. Mahleru, koji je otvoren prema novome. Postavio je temelje modernom orkestralnom stilu kod nas, uveo u operu realističku tematiku, skladao prva impresionistički obojena djela i odgojio niz istaknutih skladatelja, od 1922. g. predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bersina glazba je romantična i lirski refleksivna. Djela su mu najčešće rapsodičnog oblika, a odlikuju se izradbom pojedinosti. Bio je majstor instrumentacije. On je prvi podigao hrv. orkestralnu glazbu do zamjerne visine ne samo u simfonijskim, već i u svojim opernim djelima.

Modernitet glazbe ogleda se u njegovim solo pjesmama, zborskim opusima i orkestralnim djelima, ali najjače u operi "Oganj". Fasciniran je tamnim i pesimističnim, biografskim i sudbinskim, što se prepoznaje kao asocijacija na "Jugendstil".

Djela

Opere

• Jelka (libretto Josip Bersa), opera u 2 čina, op. 12 (1896. – 1901., praizvedba Zagreb 8. studenoga 2016.)
• Salome (J. Donat), melodrama op. 54 (1904.)
• Frou-Frou (J. Donat), melodrama op. 54 (1904.)
• Die vier Temperamente (J. Donat), melodrama op. 55 (1904.)
• Die rote Anna (J. Donat), melodrama (1904.)
• Der Eisenhammer (Oganj; Alfred Maria Willner), opera u 3 čina, op. 57 (1905. – 1906., praizvedba Zagreb 12. siječnja 1911.)
• Der Schuster von Delft (Postolar od Delfta; Alfred Maria Willer i Julius Wilhelm prema Hansu Christianu Andersen), komična fantastična opera u 3 čina (1912., praizvedba Zagreb 26. siječnja 1914.)
• scenska glazba za Antigone (Walter Hasenclever) (1919.)

Filmska muzika

• Vila od Narenta (1919.)

Solo pjesme

• Mio povero amor op. 4 (1894.)
• Die Verlass'ne op. 5 (1895.)
• Na moru (Josip Bersa), balada za sopran i veliki orkestar op. 6
• Mrtvoj dragoj (J. Pinter) za glas i gudački orkestar op. 8 (1895.)
• Bio bih rekao op. 13 (1896.), fragment
• Edward (Herder) op. 17 (1897.)
• Il Re di Tule (G. Carducci prema Goetheu) op. 21 (1897.)
• Zaljubljeni luđak (B. Lovrić) op. 33 (1902.)
• O lache nicht (Ljermontov) op. 32 (1903.)
• Mein süßes Lieb (Heine) op. 39 (1903.)
• Und als ich so lange (Heine) op. 40 (1903.)
• Auf den Wällen Salamankas (Heine) op. 41 (1903.)
• Duhaj vjetre (B. Lovrić) op. 43 (1903.)
• Kolko sam te (Josip Bersa) op. 44 (1903.)
• Oj sanci, vi šareni sanci (Josip Bersa) op. 45 (1903.)
• Ja te ljubim (Josip Bersa) op. 46 (1903.)
• Robinjica (Josip Bersa) op. 47 (1903.)
• Ne znam šta je (Josip Bersa) op. 48 (1903)
• Ein Schwan (Ibsen) op. 52 (1903.)
• Meeresleuchten (Carl Siebel) op. 61 (1906.)
• La Fête des morts (Maurice Bouchor) op. 64 (1909.)
• Lieb Liebchen (Heine) op. 66 (1909.)
• Ein Lied der Liebe (Reinhard Volker) op. 67 (1910.)
• Primorska pjesmica (Petar Preradović) op. 72 (1918.)
• Jelica (Petar Preradović) op. 73 (1918.)
• Seh duš dan (Vladimir Nazor) op. 74 (1918.)
• Crni dan (Petar Preradović) (1918.)
• Kad (Petar Preradović) (1918.)

Vokalne skladbe

• Ave Maria za sopran tenorm zbor i orgulje op. 10 (1895.)
• Nun lobet Herrn in seinem Knecht, motet za mješoviti zbor op. 30
• Ljudevitu Gaju (J. Miličić) za mješoviti zbor (1909.)
• Danas slavno za ženski zbor i orgulje (1916.)
• Zora puca, bit će dana (Petar Preradović) za sopran, alt, tenor, mješovit zbor i glasovir (1918.)
• Himna (V. Mišić) za mješovit zbor (1919.)
• Tri pejsaža: Mjesečina ljetna za mješoviti zbor a cappella bez teksta (1921.); Jesen za mješoviti zbor bez teksta, obou, engleski rog, 2 fagota (1922.); Prvi snijeg: Predvečerje za muški zbor bez teksta, harfu, 2 roga i violunu (1922.)

Orkestralne skladbe

• Il sogno d'una sposa, simfonijska pjesma op. 22 (1897.)
• Hamlet, simfonijska pjesma op. 23 (1897.)
• Andante sostenuto op. 29 (1899.)
• Una notte in Ellade, simfonijska pjesma op. 31 (1902.; in 1934. revidirao Zvonimir Bradić kao Nokturno: San ljetne noći na Hvaru)
• Sunčana polja, simfonijska pjesma (1919.)
• Concertando za violinu i orkestar (1924.), nezavršeno; Z. Bradić 1934. revidirao kao Simfonijske varijacije)
• Sablasti, simfonijska pjesma (1926.)
• Sinfonia tragica "Quattro ricordi della mia vita" (Tragična simfonija – Četiri uspomene iz moga života) u C-molu:

• I. Ouverture drammatica (Dramatska uvertira), Op. 25a (1898)
• II. Idillio "Il giorno delle mie nozze" (Idila – Dan mog vjenčanja), Op. 25b (1902)
• III. Capriccio-Scherzo, Op. 25c (1902)
• IV. Finale "Vita nuova" (Novi život), Op. 25d (nedovršeno; skica za klavir. Orkestrirao njegov učenik Zvonimir Bradić, kome je Bersa dao isključivo pravo za to)

Komorne skladbe

• Povero Tomin, elegija za violinu i glasovir op. 1
• Klaviertrio im klassischen Stil op. 7 (1895.)
• Gudački kvartet u c molu op. 9 (1895.)
• Menuett za gudački kvartet op. 14 (1896.)
• Rêverie za violončelo i glasovir op. 49 (1904.)

Klavirske skladbe

• Walzer A dur op. 3 (1893.)
• Ballabile (1894.)
• Minuetto op. 11
• Bagatella op. 16 (1897.)
• Rondo-Polonaise op. 18 (1895. – 1897.)
• Sonata u C duru op. 19 (1897.)
• Sonata u f molu op. 20 (1897.)
• Marcia trionfale op. 24 (1898.)
• Varijacije op. 15 (1899.)
• Fantasia impromptu op. 27 (1903.)
• Nocturne op. 38 (1903.)
• Ora triste op. 37 (1903.)
• Riso e lamento op. 63 (1908.)
• Noveletta op. 69 (1910.)
• Serenada-Barkarola (1917.)
• Venecijanska barkarola op. 58 (1905. – 1921.)
• Valse mélancolique op. 76 (1915. – 1921.)
• Mélancolie op. 76 (1919. – 1921.)
• Balada u d molu op. 75 (1921.)
• Na žalu (1921.)
• Po načinu starih "Airs de ballet" (1924.)

Vanjske poveznice

• Porijeklo obitelji Blagoja Berse (Heraldrys Institute of Rome)
• Leksikografski Zavod Miroslav Krleža – Hrvatski biografski leksikon – BERSA, Blagoje (Benito)

Poveznice

• Hrvatski skladatelji klasične i folklorne glazbe