Puhačka glazbala su glazbala koja proizvode zvuk pomoću vibracije zraka. Stupanj vibracije određuje se prema duljini cijevi, ručnim izmjenama i efektivnoj duljini vibracijskog stupa zraka.

Povijest

Poznata od pradavnih vremena. U starom Egiptu bila je poznata frula halil. Najstarija vrsta glazbala u Izraelu je ugab. U starožidovskom bogoslužju iznimno je bio važan rog šofar.

Metode za dobivanje različitih nota

• Promjenom duljine i vibracijskog stupa zraka, promjenom efektivne dužine cijevi kroz otvaranje ili zatvaranje rupa koje se nalaze na cijevi. Rupe se pokrivaju prstima ili pritiskom na tipku koja zatvara rupu. Ta se metoda koristi kod gotovo svih drvenih puhačkih glazbala.
• Promjenom duljine i vibracijskog stupa zraka, promjenom dužine cijevi, promjenom ventila koji usmjeruju zrak kroz dodatne cijevi i povećavajući tako ukupnu dužinu cijevi. Ova se metoda koristi kod gotovo svih limenih puhačkih glazbala.
• Promjenom duljine i vibracijskog stupa zraka produživanjem ili skraćivanjem cijevi pomoću kliznoga mehanizma. Ovu metodu koristi trombon (s povlačkom).
• Upućivanje zraka u različite harmonijske serije bez promjene duljine stupca zraka.

Sva puhačka glazbala koriste ove načine kako bi proširila svoj melodijski raspon.

Vrste puhačkih glazbala

Puhačka glazbala spadaju u jednu od sljedećih kategorija:

• Drvena puhačka glazbala
• Limena puhačka glazbala

Iako su prvobitno limena glazbala bila izrađena od metala, a drvena tradicionalno od drveta, materijal koji je ugrađen u tijelo pojedinoga glazbala nije uvijek pouzdan pokazatelj njegova obiteljskog tipa. Točniji način da se utvrdi pripada li glazbalo obitelji drvenog ili limenog tipa je poslušati kakav zvuk proizvodi glazbenik. Limeni puhači ton proizvode vibriranjem zraka unutar glazbala. Način sviranja drvenih puhača je:

• vibriranje uzrokuje trska, koja agitira stupac zraka (kao kod klarineta, oboe ili duduka)
• puhanje suprotno od ruba ili fipplea (kao kod blokflaute)
• puhanje preko ruba otvorenih rupa (kao kod flaute)

Na primjer, saksofon je obično izrađen od metala (ili pola metal, pola drvo), ali je klasificiran kao drveno puhačko glazbalo s obzirom na njegov način vibracije stupa zraka (pomoću trske). S druge strane drveni korneti (ne korneti od metala), ili drveni serpenti (a u novije vrijeme prave se i od plastike), ne spadaju u obitelj limenih glazbala jer glazbenik vibraciju proizvodi usnama.

Izvori

Vanjske poveznice

• Britannica.com - Puhačka glazbala na mrežnoj enciklopediji 'Britannica'

Limena puhačka glazbala rabila su se u različitim prigodama još u doba antičkih civilizacija. Ta glazbala nemaju pisak (poput većine drvenih puhačkih glazbala), nego usnik. Usnik se pri sviranju prislanja na usta. Truba, rog i tuba – ali i trombon – glazbala su na kojima se tonovi različite visine dobivaju pritiskanjem ventila. Zahvaljujući pronalasku ventila, ta su glazbala krajem 18. i početkom 19. stoljeća dobila mnogo veće zvučne i sviračke mogućnosti nego što su ih imala do tada, što je potaknulo mnoge skladatelje da sviračima tih glazbala posvete neka svoja djela. Trombon (pozauna) najčešće umjesto ventila ima povlačak koji svirač povlači kroz sedam različitih položaja. Tuba je najveće limeno puhačko glazbalo koje daje najdublje tonove. Limena puhačka glazbala su vodeća skupina glazbala puhačkih orkestara, koji često nastupaju na raznim svečanim proslavama, vojnim mimohodima i sličnim prigodama.

Limena puhačka glazbala

• rog
• truba
• trombon
• tuba

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Mrežna sjedišta

Drvena puhačka glazbala su glazbala kod kojih se zvuk proizvodi puhanjem, u većini slučajeva iz usta i pluća svirača. Strujanje zraka u cijevi glazbala pokreće na treperenje jezičce od trske. Nazivaju se drvenima jer sva, osim saksofona, potječu od glazbala koja su bila u potpunosti drvena, iako se danas izrađuju i od metala ili kombinacije drveta i metala.

Poznati su i pod imenom "aerofoni instrumenti", od grčkog αερο (zrak) i φονος (zvuk). Nazivi na drugim jezicima:

talijanski: Legni
njemački: Holzblasinstrumente
francuski: Instruments à vent de bois
engleski: Woodwind instruments
ruski: духовые инструменты

Drvena puhačka glazbala

• pikolo flauta (Piccolo Flauto – Picc.)
• flauta (Flauto – Fl.)
• oboa (Oboa – Ob.)
• engleski rog (Corno inglese – C.i.)
• klarinet (Clarinetto – Cl.)
• basetni klarinet (Clarinetto di bassetto)
• bas klarinet (Clarinetto Basso – Cl.B.)
• saksofon (Saxofono – Sax.)
• fagot (Fagotto – Fg.)
• kontrafagot (Contrafagotto – Cfg.)

Posebna drvena puhačka glazbala

• Didžeridu
• Duduk
• Gajde
• Kaval
• Uana
• Zurla
• Šupeljka

Drvena puhačka glazbala imaju razne uloge u orkestru. Iako u tehničkom i izražajnom pogledu nemaju tako širok raspon mogućnosti kao gudački instrumenti, ipak se pojedinačna glazbala, pored karakterističnih boja, odlikuju i velikom pokretljivošću, a i čitav velik zvučni fond orkestra u svim registrima pokriven je tonovima koje proizvode drveni puhači. Moguće ih je stoga primijeniti u svakom trenutku za svaku melodijsku liniju u bilo kojem registru. Ipak, oni imaju jedan veliki nedostatak, kao i limeni puhači, a to je fizička ograničenost ljudskim dahom.

Broj drvenih puhača u orkestru ovisi o veličini orkestra i zahtjevima skladatelja. Obično se smatra da je u komornim ili manjim orkestrima potreban i poželjan jednostruki sastav, odnosno po jedan predstavnik osnovne registarske varijante:

• jednostruki sastav
  • 1 flauta (Fl.)
  • 1 oboa (Ob.)
  • 1 klarinet (Cl.)
  • 1 fagot (Fg.)

U većim orkestrima razlikuju se sljedeći sastavi:

• dvojni sastav
  • 2 Fl.
  • 2 Ob.
  • 2 Cl.
  • 2 Fg.

Katkad se u ovom sastavu može predvidjeti da izvođač II. flaute svira i pikolo flautu (označava se II Fl. muta in Picc. ), a također su mogući II Ob. muta in C.i. (engleski rog), kao i II Cl. muta in Cl.B (bas klarinet), ali rjeđe.

• trojni sastav (najčešći sastav)
  • 1 Picc.
  • 2 Fl. (ili 3 Fl., pri čemu III Fl. muta in Picc.)
  • 2 Ob.
  • 1 C.i. (ili 3 Ob., pri čemu III Ob. muta in C.i.)
  • 2 Cl.
  • 1 Cl.B (ili 3 Cl., pri čemu III Cl. muta in Cl.B.)
  • 2 Fg.
  • 1 Cfg. (ili 3 Fg., pri čemu III Fg. muta in Cfg.)

• četvorni sastav
  • 1 Picc. (rjeđe IV Fl.)
  • 3 Fl. (III Fl. muta in Fl. contralto)
  • 3 Ob.
  • 1 C.i.
  • 3 Cl. (III Cl. muta in Cl. in Eb)
  • 1 Cl.B (rjeđe IV Cl.)
  • 3 Fg.
  • 1 Cfg. (rjeđe IV Fg.)

Glazbala ili glazbeni instrumenti su naprave ili predmeti čija je svrha proizvođenje zvukova (tj. promjenljivi zvučni tlak u zraku), bilo različitih frekvencija da bismo dobili melodiju, bilo uvijek istih frekvencija da bismo dobili ritam. Za dobivanje zvuka potreban je izvor energije koji može proizvesti glazbenik, a kako je kod nekih glazbala potrebna veća energija, zvuk se pobuđuje mehaničkim ili električnim izvorima energije.

Razvrstavanje glazbala

Glazbala je moguće razvrstati:

• prema vrsti pobudnih sustava (štapovi i ploče, svirale, instrumenti s napetim žicama i membranama)
• prema geometrijskom obliku izvora (linearni, površinski i prostorni)

Prema načinu gradnje generatora zvuka:

• štapovi (triangl, ksilofon, čelesta)
• ploče (gong, činele, kastanjete, zvona)
• membrane (bubanj, timpani)
• žice (violina, viola, violončelo, glasovir, pianino, citra, harfa, mandolina, lutnja, tambura, gitara, bendžo, ukulele)
• glazbala s labijalnim (usnim) otvorom (flauta)
• glazbala s jezičcem (oboa, fagot, kontrafagot, klarinet, saksofon, harmonika)
• glazbala s usnikom (kornet, truba, trombon, eufonij, tuba)

Glazbala prema zvučnim svojstvima:

• ritamska glazbala (kastanjete, činele, triangl, bubanj) - imaju nedefiniranu visinu tona i stvaraju puno jakih neharmonijskih komponenata.
• melodijsko-ritamska glazbala (timpani, ksilofon) zbog udarca imaju neharmonijske komponente, ali je za njih važna visina tona.
• melodijska glazbala se dijele na monofona (na kojima je moguće izvesti samo pojedine tonove ili jednoglasne melodije) i polifona (na kojima je istodobno moguće izvesti više različitih melodija ili svirati akorde).

Vrste glazbala

• Glazbala sa žicama (kordofoni) - proizvode zvuk okidanjem ili trzanjem žica - trzalačka glazbala (gitara, tamburica, mandolina, šargija, bas, harfa) ili gudanjem po žicama - gudačka glazbala (violina, viola, violončelo, kontrabas, gusle, lirica). Moguće je i sviranje gudačkih glazbala prstima i lijeve i desne ruke: takva se tehnika sviranja naziva pizzicato (skraćeno pizz.).
• Glazbala s tipkama - proizvode zvuk tako što pomoću tipaka povezanih s mehanizmom batića koji udaraju po napetim žicama. Klavir je najpoznatiji predstavnik te vrste, stariji je čembalo i njemu srodni klavikord, spinet, virginal.

Napeta žica je jedan od najstarijih izvora zvuka. Sila koja napinje žicu je obično tisuću puta veća od težine žice, a mogu se izrađivati od prirodnih i umjetnih vlakana ili od metala. Žica može titrati na četiri načina:

1. transvenzalno - čestice titraju okomito na žicu,

2. longitudinalno - čestice titraju u smjeru žice,

3. torzijsko - kad je žica ovješena,

4. složeno - nastaje kad se žica oslanja na titrajuću membranu (bendžo).

• Puhačka glazbala (aerofoni) - proizvode zvuk tako što se u njih upuhuje zrak, bilo čovjek iz pluća (flauta, gajde, truba, klarinet), bilo mehanički (orgulje, harmonika, vergl). Način titranja stupca zraka u cijevi ovisi o izradbi cijevi, koja može biti otvorena, zatvorena i poluotvorena. Po načinu izradbe, puhačka glazbala možemo podijeliti u dvije najznačajnije skupine: drvena puhačka glazbala i limena puhačka glazbala.
• Udaraljke - dijele se u četiri skupine: membranofoni (opnozvučna glazbala), metalni idiofoni, drveni idiofoni (metalna, odnosno drvena samozvučna glazbala) te sonorne predmete (ružaljka, bič, lanci). Idiofona glazbala proizvode zvuk samim elastičnim materijalom od kojega su napravljena, a membranofona ga proizvode pomoću napete opne (membrane). Udaraljke mogu proizvoditi zvuk različitih (ksilofon) ili uvijek istih frekvencija (bubanj, činele).
• Mehanička glazbala - naprave za izvedbu glazbe kod kojih izvođača zamjenjuje mehanizam. Zvučno tijelo glazbala posredno ili neposredno pokreće pokretna matrica (valjak s utisnutim klincima, izbušena metalna ploča i sl.) na koju je utisnuta skladba.
• Elektronička glazbala (elektrofoni) - danas mogu zamijeniti već velik broj instrumenata. U početku su to bile samo tzv. ritam-mašine, a danas su najpopularnije elektroničke klavijature (obično ih nazivamo sintisajzerima, jer sintetiziraju zvuk). Prva električna glazbala u povijesti bila su: Delabordovo električno čembalo (1861.), Grayev elektroharmonijski glasovir (1876.) i Cahilov orijaški telharmonij (1906.). Godine 1928. Cowell je izumio elektroničko glazbalo ritmikon, 30-ih godina 20. stoljeća pojavili su se uređaji koji su elektroničkim sredstvima povezali mehanička glazbala, a pojavom tranzistora, integriranih sklopova, digitalne tehnike i računarske tehnologije stvorene su nove mogućnosti razvoja suvremenih glazbala.
• Tradicijska narodna glazbala - glazbala koja su specifična za pojedine dijelove neke zemlje. Primjerice u Hrvatskoj, točnije u Istri poznata glazbala su sopile, dvojnice, meh, u Zagori diple, miščić itd.
• Ljudski glas - nije glazbalo u pravom smislu riječi, no ne bi bilo pošteno izostaviti ga iz ovog popisa. Prema tjelesnim osobinama pjevača glasove dijelimo na dječje, ženske ili muške. Ženski i dječji glasovi su: sopran, mezzosopran i alt, a muški glasovi su tenor, bariton i bas.

Literatura

1. Adler, Samuel: The Study of Orchestration, New York - London: W. W. Norton & Company, 2002, str. 3-544. ISBN 0-393-97572-X
2. Baines, Anthony: Lexikon der Musikinstrumente, Stuttgart: Metzler & Kassel: Bärenreiter, 1996. ISBN 3-476-00987-4 (Metzler) / ISBN 3-7618-1220-5 (Bärenreiter)
3. Dugan Franjo: Nauk o glasbalima, Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1944.
4. Gammond, Peter: The Encyclopedia of Classical Music, London: Salamander Books Ltd, 1988, str. 160-179. ISBN 0-86101-400-6
5. Gojković, Andrijana: Narodni muzički instrumenti, Beograd: Vuk Karadžić, 1989. ISBN 86-307-0289-2 
6. Marković, Zvonimir: Muzički instrumenti, Zagreb: Muzička naklada, 1972.
7. Obradović, Aleksandar: Uvod u orkestraciju, Beograd: Univerzitet umetnosti, 1978, str. 17-173.
8. Odak, Krsto: Poznavanje glazbenih instrumenata, Zagreb: Školska knjiga, 1997. ISBN 953-0-21702-1
9. Petrović, Tihomir: Nauk o glazbi, Zagreb: HDGT, 2005, str. 85-122. ISMN M-9005242-2-5
10. Rimsky-Korsakov, Nikolay: Principles of Orchestration, New York: Dover Publications, 1964, sv. 1, str. 6-35. ISBN 0-486-21266-1
11. Sevsay, Ertuğrul: Handbuch der Instrumentationpraxis, Kassel: Bärenreiter, 2005, str. 27-275. ISBN 3-7618-1726-6

Azerbajdžanska narodna glazbala (azerski: Azərbaycan xalq çalğı alətləri, ruski: Азербайджанские народные музыкальные инструменты) glazbala su koje koriste Azeri pri izvođenju glazbe (u mugamu, narodnoj glazbi i u orkestrima). Azerbajdžanska glazbala dijele se na tri osnovne skupine: žičana glazbala, udaraljke i puhačka glazbala. Ukrašavanje glazbala također je posebna grana narodne umjetnosti.

Povijest

Prvi poznati azerbajdžanski glazbenici su Alihan Tebrizi i Rizaddin Širvani. Alihan Tebrizi izumio je glazbalo šušter (engleski: Shashtar, Sheshtar ili Shashtay, perzijski: ششتار, ruski: Шуштер), a Rizaddin Širvani glazbalo šešhana (ruski: шешхана). Turski putopisac Evlija Čelebi izvješćuje da je Nahičevanac Murad Aga, najznamenitiji sazandar svoga vremena, preseljen u Carigrad kod osamnskoga sultana Murata III.

Godine 1931. azerbajdžanski skladatelj Uzeir Hadžibekov stvorio je orkestar azerbajdžanskih narodnih glazbala unutar Azerbajdžanskoga komiteta za radijsko emitiranje. Ideju stvaranja orkestra Uzeiru Hadžibekovu predložio je Muslim Magomajev.

U siječnju 2000. godine unutar Azerbajdžanske državne filharmonije stvoren je Azerbajdžanski državni orkestar narodnih glazbala.

• Prvi azerbajdžanski orkestar narodnih glazbala

Klasifikacija

Žičana glazbala

Od žičanih glazbala najznačnije je saz, glazbalo ašuga. Saz je najstarije i najpopularnije azerbajdžansko žičano glazbalo. U narodnome pjesništvu saz je opisan kao „slatkozvučni“ i „zlatni“. Saz pripada tipu lutnje kordofonskih glazbala. Saz ima dugi vrat (1 – 1,5 m). Tijelo glazbala je veliko, duboko i u obliku kruške. Tijelo je izrađeno od tvrdoga drva koje s vremenom potamni i daje glazbalu karakterističnu smeđu boju. Metalne žice saza dijele se na melodične, napjevne i prateće. Broj žica najčešće iznosi od 4 do 8, no glazbalo može imati i više žica. Saz ima zvonki timbar i melodičnost, stoga služi kao pratnja u solo pjevanju. Među ašuzima popularan je dugački saz. Saz se nosi na ramenu. Umjetnost Azerbajdžanskih ašuga nalazi se na popisu svjetske nematerijalne baštine.

Tar, kao i saz, spada pod tip lutnje kordofonskih glazbala. Tar oblikom nalikuje na gitaru. Tar obično ima jedanaest žica koje su kao i kod saza dijele na tri skupine: melodične, napjevne i prateće. Tijelo je kao i kod saza, napravljeno od drva, ali za razliku od saza također je napravljeno i od bikovoga perikarda koji daje taru poseban timbar. Složena glazbena ljestvica tara omogućuje postizanje intonacijske raznolikosti. Tar je nezamjenjivo glazbalo hanenda pri izvedbi mugama. Obrt proizvodnje i sviranja tara nalazi se na popisu svjetske nematerijalne baštine.

Kemanča (azerski: kamança) gudačko je glazbalo koje obično ima tri ili četiri, a ponekad i pet žica. Tijelo i vrat su joj okrugli. Kemanča se svira gudalom u obliku luka. Prilikom sviranja kemanča se drži na koljenima. Timbar kemanče sličan je violininom.

Među ostalima azerbajdžanskima žičanima glazbalima ističu se: gopuz, čogur, čagane, barbet, širvanski tanbur, čeng, rud, santur i kanun.

• Glazbenici s različitima žičanima glazbalima

Udaraljke

Pod udaraljke spadaju bubnjevi, timpani i tamburini. Azerbajdžanski bubanj nagara razlikuje se od običnoga bubnja po tome što se svira rukama, a ne štapićima. Postoji nekoliko inačica nagare, poput: goltug nagare, bejuk ili kos nagare i džura ili čjure nagare. Azerbajdžanski timpani goša nagara po strukturi izgleda kao dva mala bubnjeva koji su međusobno povezani u obliku kaveza. Promjer jednoga od tih bubnjeva malo je veći od promjera drugoga bubnja, stoga bubnjevi drugačije zvuče. Tijelo ovoga glazbala dobiva se od keramike, a membrana od kože. To glazbalu daje poseban, čudan zvuk. Oba bubnja fiksirana su na fiksnoj podlozi. Svira se rukama, a ponekad štapićima.

Daf ili Gabal sastoji se od drvenoga obruča koji je opremljen membranom bikovoga perikarda. Unutrašnjost se sastoji od prstena i zvečke. Osim gore navedenih udaraljki ističu se laggutu i darbuka.

• Glazbenici s različitima udaraljkama

Puhačka glazbala

Azerbajdžanska puhačka narodna glazbala dijele se na dva tipa: flaute i oboe. Prvoj skupini pripadaju tutek i balaban. Tutek je pastirska flauta jednostavne konstrukcije, a balaban vrsta cilindrične oboe. Oba glazbala imaju dvostruki usnik od trske i jednaki broj rupa za prste. Razlika u zvuku nastaje zbog različitoga rasporeda zvučnih kanala.

U drugoj skupini azerbajdžanskih puhačkih narodnih glazbala pripada zurna (zurla ili surle) koja ima stožasti oblik kanala. To daje oštrinu zvuku glazbala. Zbog toga se balaban koristi u zatvorenome prostoru, a zurna vani na zraku. Poseban i snažan zvuk ovih glazbala čini ih omiljenima narodnima glazbalima. Saz s balabanom i udaraljkama čini ašuški ansambl, a tar s kemančom i tamburinom služi kao pratnja mugamskima pjevačima – hanendama; puhačkima i narodnima ansamblima može prisustvovati goš zurna (azerski: qoşa zurna) u pratnji balabana.

Pod azerbajdžanska puhačka narodna glazbala također se mogu ubrajati nej i tulum.

Galerija

• Narodna glazbala izložena u Muzeju umjetnosti i povijesti grada Cognaca u Francuskoj, 5. – 7. studenoga 2012.

U filateliji

Izvori