SiS ili punim imenom Silicon Integrated Systems je tvrtka koja proizvodi kompjuterske chipsete od 1987. godine. Poznata je kao prozvođač chipseta za Xbox 360 konzolu.

Povijest

Tvrtka SiS je osnovana 1987. godine na Tajvanu u Hsinchu. Tamo je tamošnja vlada osnovala 1980. godine kao znanstveno i industrijsko područje kao lokalnu verziju silikonske doline. U svom početnom razdoblju kompanija je proizvodila chipsete za Intel 80486 procesore i konkurentske proizvode AMD-a i Cyrixa.

Socket 7 (i Super Socket 7)

Izlaskom na tržište procesora Pentium II, Intel je ubrzo prestao s proizvodnjom chipseta za Socket 7 što je stvorilo tržišnu nišu koju iskorištavaju SiS i VIA svojim chipsetima za AMD K6 i Cyrix MII procesore. Chipseti koje izdaje SiS za ovaj socket su:

• SiS 5596
• SiS 5598
• SiS 530
• SiS 540

Socket 370 i Slot 1

Bez obzira na podršku za od Intela omraženi Socket 7, SiS dobiva od njega licencu za proizvodnju chipseta koji će biti rabljeni za Pentium II i Celeron procesore. Oni su:

• SiS 600/SiS 5595
• SiS 620/SiS 5595
• SiS 630/730 - s ugrađenom Direct X7 grafičkom karticom (1999)
• SiS 633
• SiS 635

Socket 478

Prvobitno je Intel je dao dopuštenje samo tvrtkama Uli i SiS za proizvodnju chipsete za ovaj Pentium 4 socket:

• SiS 640 (IGP)
• SiS 645
• SiS 645DX
• SiS 648
• SiS 648FX
• SiS 650 (IGP)
• SiS 651 (IGP)
• SiS 652 (IGP)
• SiS 655
• SiS 655FX
• SiS 655TX
• SiS 661FX
• SiS 661GX
• SiS R658 (Rambus)

Slot A

Na osnovu licence za AMD procesore SiS proizvodi ove chipsete:

• SiS 630/730
• SiS 733
• SiS 735
• SiS 740/SiS 961
• SiS 741/SiS 964
• SiS 745
• SiS 746

Socket 775

Chipseti za procesore Pentium 4 i Core2Duo:

• SiS 649
• SiS 655 (AGP chipset)
• SiS 656
• SiS 661
• SiS 662 (IGP)
• SiS 671
• SiS 672

Socket 940, 754

Chipseti za AMDove procesore Athlon 64 i Duron:

• SiS 755/SiS 964
• SiS 760/SiS 964

Socket 939, AM2

Chipseti za AMDove procesore Athlon 64.

• SiS 756/SiS 965L

Integrirane grafičke kartice

• SiS 6326
• SiS 300
• SiS 300
• SiS 305
• SiS 315
• SiS 320
• SiS 326
• SiS 330
• SiS 340
• SiS 360
• SiSM672FX
• SiS671
• SiS671FX
• SiS671DX
• SiSM671MX
• SiS968
• SiS 746FX
• SiS 748

Sadašnjost

Slično kao i VIA SiS je pokušao krajem 20. stoljeća ući na tržište proizvođača procesora svojom kupovinom propale kompanije Rise Technology i njenog procesora mP6, ali taj pokušaj završava potpunim neuspjehom.

Osim Xbox 360 danas se još SiS chipseti rabe u proizvodnji najjeftinijih laptopa tipa Končar Nela.(koji više nije u proizvodnji), Lenovo i dr., ali premda je zadnji novi chipset izdan 2007 godine., tvrtka je praktički otišla u povijest.

Povezani članci

• Intel
• AMD
• VIA Technologies

Izvori

SIS može značiti:

• Sigurnosno-informativna služba
• SiS
• Secret Intelligence Service

Sile Osovine, Osovina Rim-Berlin-Tokio ili samo Osovina je neformalni naziv koji se upotrebljava za savez država koje su bile suprotstavljene Saveznicima, odnosno pobjednicima u Drugome svjetskom ratu. Osnovu saveza su činile Veliki Njemački Reich, Kraljevina Italija i Japansko Carstvo, a počivao je na ugovoru o prijateljstvu koji je nacistička Njemačka na čelu s Adolfom Hitlerom sklopila s fašističkom Italijom 25. listopada 1936. Talijanski premijer Benito Mussolini je bio prvi koji je za taj savez iskoristio izraz Osovina.

Razlog za sklapanje sporazuma bilo je nezadovoljstvo Velike Britanije i Francuske talijanskim napadom i aneksijom Etiopije, odnosno nastojanje sankcijama pogođene Italije da kompenzira gubitak svojih saveznika iz prvog svjetskog rata, odnosno na raspolaganje dobije njemačke strateške resurse kao što su ugljen i čelik. Sporazum je djelomično imao i ideološku podlogu, odnosno nastojanje da se po Europi širi fašizam, za što je prva prilika bila njemačka i talijanska suradnja prilikom pomaganja Francu u španjolskom građanskom ratu.

Japan, koji je godinu dana kasnije pokrenuo rat protiv Kine, te se našao suočen s negodovanjem zapadnih država, a pogotovo SAD, našao je zajednički interes s Njemačkom i Italijom te je 1937. s njima sklopio tzv. Antikominternski pakt, čija je navodna svrha bila suprotstavljanje širenju komunizma i prijetnje Sovjetskog saveza.

Usprkos toga što je Italija savez s Njemačkom u proljeće 1939. godine učvrstila tzv. Željeznim paktom, Njemačka je u rat, koji je otpočeo napadom na Poljsku ušla sama, odnosno jedinu uz podršku Slovačke koja je pod njenim pokroviteljstvom iste godine, nakon komadanja Čehoslovačke, bila dobila nezavisnost.

Italija se Njemačkoj pridružila tek u lipnju 1940. godine za vrijeme pada Francuske. Nekoliko mjeseci kasnije, Antikominternski pakt je obnovljen kao tzv. Trojni pakt 27. rujna 1940.

Trojnom paktu su krajem 1940. i 1941. pristupili Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Kraljevina Jugoslavija. Nakon puča uperenog protiv Pakta, sile Osovine su napale Jugoslaviju, zbog navodno prekršenoga Trojnoga pakta. Kraljevska vlada je zajedno s malodobnim kraljem i monetarnim zlatnim pričuvama izbjegla u inozemstvo. Kraljevska jugoslavenska vojska je kapitulirala, a članice Trojnoga pakta su razdijelile teritorij među sobom, pripajajući dijelove teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije svojim matičnim teritorijima. S obzirom na činjenicu kako većina članica Trojnoga saveza, koje su vojno intervenirale u Kraljevini Jugoslaviji, nisu bile članice Haških konvencija (osobito Albanija, kao suverena zemlja u Talijanskomu kolonijalnom carstvu), nije postojala formalna obveza očuvanja pravnoga poretka Kraljevine Jugoslavije.

Silama Osovine - članicama Trojnog pakta se 1941. pridružila novostvorena Nezavisna Država Hrvatska, a prilikom Operacije Barbarossa i Finska. Već ranije je kao neformalni saveznik sila Osovine djelovala i vichyjevska Francuska, te Tajland, koji je služio kao japanska baza u Jugoistočnoj Aziji.

Iako je Trojni pakt predstavljao daleko čvršći savez između sila Osovine, zbog niza okolnosti njegove članice nisu imale volje niti sredstava koordinirati svoje aktivnosti. Tako Japan nije objavio rat Sovjetskom Savezu, iako je objavio rat zapadnim silama, a njegovi saveznici Njemačka i Italiji bili objavili rat.

Japan je svojim osvajanjima u Aziji - pored svojih marionetskih država kao što su Mandžukuo i Unutrašnja Mongolija - priključio marionetske države ili pokrete kao što su Reformirana vlada Republike Kine, Ba Mawova Burma, Druga Filipinska republika te Privremena vlada Slobodne Indije.

Nijemci su, pak, u okviru sila Osovine imali režim Milana Nedića i Vlade nacionalnog spasa u Srbiji te Vidkuna Quislinga u Norveškoj. Italija je formalno držala Albaniju kao suverenu državu u okviru sila Osovine.

Sile Osovine su dobile težak udarac kada je 1943. Italija kapitulirala, a kasnije prešla na stranu Saveznika. U dijelu pod njemačkom okupacija je formirana pro-osovinska Talijanska Socijalna Republika.

Godinu dana kasnije je iskrcavanjem Saveznika u Francusku prestao postojati vichyjevski režim, a prodorom Crvene armije s istoka su Finska, Rumunjska i Bugarska prisiljene napustiti sile Osovine i prijeći saveznicima. Albanski partizani su oslobodili Albaniju, a Titovi partizani i Crvena armija su likvidirali Nedićev režim u Srbiji, koja je tada postala dio reformirane Jugoslavije.

U proljeće 1945. su kapitulacijom Njemačke prestale postojati sile Osovine u Europi, a nekoliko mjeseci kasnije kapitulacijom Japana i sile Osovine u Aziji.

O tome je li SSSR zbog suradnje s Njemačkom od 1939. do 1941. bio član sila Osovine ili ne se i danas vode sporovi, slično kao i po pitanju članstva okupirane Danske od 1940. do 1945. te Francove Španjolske koja se formalno nije pridružila ratu.

Države Osovine

Države nositelji

• Njemačka
• Italija
• Japan

Manje države (sateliti)

• Bugarska
• Mađarska
• Rumunjska
• Jugoslavija (pristupila 25. ožujka, 1941., nikad formalno istupila iz pakta; također istupila iz Lige naroda 1941., ponovno uključena^{[nedostaje izvor]} u listopadu 1944.)

Aktivne članice

• Finska
• Tajland
• Irak

Marionetske države i režimi

• Nezavisna Država Hrvatska
• Mandžukuo (Mandžurija)
• Mendžijang (Unutarnja Mongolija)
• Indija (Privremena vlada Slobodne Indije)
• Burma (Ba Mawov režim)
• Laos
• Kambodža
• Vijetnam
• Kina-Nanjing
• Filipini
• Crna Gora
• Slovačka
• Srbija (Nedićev režim)
• Talijanska Socijalna Republika
• Albanija
• Mađarska (Szálasiev režim)
• Vardarska Makedonija
• Grčka
• Vichyjevska Francuska

Zemlje s kvislinškim vladama i vladama u okupiranim zemljama

• Belgija
• Rutenija
• Latvija
• Litva
• Bjelorusija
• Ukrajina
• Poljska
• Rusija
• Sirija
• Libanon
• Hong Kong
• Makao
• Norveška
• Danska
• Filipini
• Istočni Timor
• Brunej
• Singapur
• Malezija
• Burma
• Madagaskar
• Nezavisna Država Hrvatska
• Nedićeva Srbija

Neutralne države koje su imale diplomatske odnose sa Silama osovine

• Francova Španjolska
• Švedska
• Turska
• Švicarska
• SSSR (do 1941.)
• Argentina
• Poljska (do 1939.)
• UK (do 1939.)
• Francuska (do 1939.)

Oružane snage i planovi sila Osovine

Njemačka

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem odnosu u usporedbi s početkom prvog svjetskog rata. S druge strane je u kvalitativnom smislu bila u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.

To se možda najbolje održavalo u kopnenoj vojsci - Wehrmachtu. Iako je ponovno naoružavanje van Versailleskih okvira otpočelo još godine 1933. Njemačka je još uvijek zaostajala za zapadnim silama po pitanju moderne opreme, pogotovo tenkova. S druge strane, u razdoblju kada se držala versajskih kriterija, Njemačka je smjela imati malu profesionalnu vojsku, što je dovelo do rigorozne selekcije i filtracije najsposobnijih kadrova koji će poslije biti srž Hitlerove vojne mašine.

Drugi važan faktor u korist Nijemaca bila je sklonost novim idejama kao i nastojanje da se izbjegnu pogreške koje su dovele do poraza u prethodnom ratu. Njemački vojni stratezi na čelu s generalom von Seecktom su još krajem 1920-ih, uzimajući u obzir njemački nedostatak nafte i drugih strateških sirovina, zaključili kako se pobjeda u budućem ratu može izvojevati jedino brzim udarom, pri čemu bi se koristile novorazvijene forme oružja kao što su tenkovi, motomehanizirane jedinice i avijacija. Ta se doktrina nazvala blitzkrieg, odnosno munjeviti rat te je na početku predstavljala gotovo siguran recept za njemačke vojne uspjehe. S druge strane, Njemačka ipak nije bila u stanju u potpunosti iskoristiti njene mogućnosti, prije svega zbog nedovoljnog broja modernih prijevoznih sredstava, što će se iskazati u kasnijim fazama rata.

Blitzkrieg je bitno uticao i na razvoj Luftwaffe, njemačkog ratnog zrakoplovstva koje je u roku od samo nekoliko godina postalo jedna od najimpresivnijih oružanih formacija na svijetu - kako brojem, tako i izvježbanošću ljudi. Nijemci su 1930-ih razvili moderne tipove lovačkih i bombarderskih aviona kojima su bili u stanju stvoriti zračnu nadmoć nad većinom protivnika. Ali, s druge strane, većina tih aviona su bili uglavnom za neposrednu podršku kopnenim snagama, te su se vrlo brzo iskazali ne baš tako efikasni u drugim ulogama.

Kriegsmarine ili ratna mornarica je bila najslabiji vid njemačkih oružanih snaga zbog versajskih ograničenja koja su je bila svela na gotovo simboličku oružanu formaciju. Ona su ukinuta tek 1930-ih godina kada je već bilo kasno da novi brodovi u gradnji bitno utiču na tok ratnih operacija. Njemačka slabost na moru odrazit će se već na samom početku.

Italija

Italija je, zahvaljujući postojanju kolonijalnog imperija te Mussolinijevim ambicijama, imala potrebu da sagradi modernu ratnu mornaricu koja bi se mogla suprotstaviti Britancima i Francuzima. Rezultat toga je bila treća po snazi mornarica u Europi s velikim brojem modernih brodova i veoma kvalitetnim i izvježbanim ljudstvom, spremnim na primjenu raznoraznih svježih ideja i nekonvencionalnih zamisli, od kojih možda najspektakularniji primjer predstavljaju ljudi-žabe.

Mussolinijev režim je isto tako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Talijanski vojni stratezi su također stvorili doktrinu sličnu njemačkom blitzkriegu, no za njenu efikasnu primjenu je nedostajao ključan faktor - kvalitetna kopnena vojska. Italija nije imala resurse ni industrijsku infrastrukturu da stvori kopnene snage u istom onom opsegu ili kvaliteti kakvu je imala Njemačka, pa su talijanski vojnici u rat ušli uglavnom sa zastarjelom ili neadekvatnom opremom, što je bilo najvidljivije u tenkovima - brojem i kvalitetom pogodnih za kolonijalno ratovanje, ali daleko ispod savezničkih i njemačkih standarda.

Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral - uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Japan

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica je bila od najjačih i najmodernijih na svijetu. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Od svih njih je veliku važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvilo tzv. dugo torpedo koje će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga je po kvaliteti aviona i pilota ponešto zaostajalo za većinom država u svijetu, a posebni nedostatak je bio orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. U tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv u pravilu tehnički inferiornih kineskih snaga. Zbog svega toga je japanska vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Centralne sile, (rjeđe Centralnoeuropske sile) je neformalni naziv koji se u Prvom svjetskom ratu koristio za Njemačku i države koje su u ratu sudjelovale kao njeni saveznici.

Naziv svoje porijeklo ima u tome što su se dvije države koje su u savezu bile od samog početka – Njemačka i Austro-Ugarska – predstavljale dio Srednje Europe, odnosno nalazile su se u centru između sila Antante – Rusije s istoka te Velike Britanije i Francuske sa zapada.

Korijen tog saveza je vojni sporazum koji je 1879. sklopljen između Njemačke i Austro-Ugarske, a kojemu se 1882. priključila Italija te je dobio naziv Trojni savez.

Međutim, prilikom izbijanja rata u ljeto 1914. Italija se odlučila za neutralnost, ostavivši svoje saveznike na cjedilu.

U listopadu 1914. se Središnjim silama priključio Osmansko Carstvo, a u jesen 1915. i Bugarska.

Te četiri države su bile jedine članice bloka Centralnih sila. S druge strane, Centralne sile su uživale podršku nekih paravojnih formacija u državama Antante – irskih revolucionara, a od 1917. i proturuski raspoloženih Poljaka i Ukrajinaca.

Mirom u Brest-Litovsku 1918. formirane su nezavisne države Poljska, Ukrajina, Litva, Latvija, Estonija i Finska koje su formalno bile članice Centralnih sila, ali u stvarnosti pod okupacijom njemačkih i austro-ugarskih snaga.

Dana 29. rujna 1918. je Bugarska, nakon proboja solunskog fronta, potpisala primirje sa silama Antante i izašla iz Centralnih sila. A 30. listopada 1918. je isto učinilo i Osmansko Carstvo.

Dana 3. studenog 1918. je Austro-Ugarska, nakon raspada vojske na talijanskom frontu i serije deklaracija nezavisnosti širom Monarhije, potpisala primirje sa silama Antante te se raspala.

Dana 11. studenog 1918. je Njemačka kao jedina preostala članica bloka također potpisala primirje čime je završio rat, a Centralne sile prestale su postojati.

Sila je vektorska fizikalna veličina (oznaka F) kojom se opisuje svaki utjecaj na promjenu oblika i strukture tijela, promjenu brzine tijela ili čestice to jest međudjelovanje fizikalnih sustava ili međudjelovanje sustava i polja. Osnovna je mjerna jedinica sile njutn (N). Definirana je drugim Newtonovim zakonom gibanja:

${\displaystyle {\vec {F}}={\mathrm {d} {\vec {p}} \over \mathrm {d} t}}$

kao promjena količine gibanja dp u vremenskom intervalu dt ili, pojednostavnjeno:

${\displaystyle F=m\cdot a}$

pri čemu je m masa, a a ubrzanje ili akceleracija tijela na koje sila djeluje.

Tradicionalna fizika razlikuje četiri temeljne sile: gravitaciju, elektromagnetsku, slabu i jaku nuklearnu silu, a sve su ostale sile njihova posljedica. Jaka nuklearna sila djeluje među česticama koje sadrže kvarkove, drži nukleone i jezgre atoma na okupu, sto i više puta jača je od elektromagnetske sile, ali je kratka dosega (10⁻¹⁵ metara); posljedica je jake nuklearne sile na primjer alfa raspad. Slaba nuklearna sila slabija je od elektromagnetske, vrlo kratkoga dosega (10⁻¹⁷ m), a njezina je posljedica beta raspad (radioaktivnost). Gravitacija djeluje na masu sustava, električna sila djeluje na električki nabijena tijela i čestice, magnetska sila djeluje na feromagnetične materijale, magnete i električki nabijene sustave koji se gibaju. Posljedica su elektromagnetskih djelovanja među atomima i molekulama elastična sila (vraća sustave u ravnotežni položaj), kohezijska sila (drži atome i molekule tijela i tekućina na okupu), sila trenja (sila kojom se dva tijela u dodiru opiru gibanju) i drugo. Posljedica je gravitacijske sile na primjer sila teža (zbroj gravitacijske sile na površini Zemlje i centrifugalne sile zbog rotacije Zemlje) i uzgon (sila koja djeluje na tijela uronjena u fluid suprotno smjeru gravitacijske sile). Kontaktna sila posljedica je dodira dvaju sustava. Ako sustavi miruju, može biti aktivna (na primjer sila kojom knjiga pritišće stol) ili pasivna, reaktivna (na primjer sila kojom stol djeluje na knjigu). Može ovisiti o brzini relativnoga gibanja sustava u dodiru, na primjer sila trenja ili viskoznost (trenje unutar slojeva tekućine) i otpor zraka (trenje između tijela i čestica zraka).

Inercijska sila pojavljuje se unutar sustava koji se giba inercijski, to jest mijenja brzinu (na primjer sila koja prilikom kočenja automobila gura putnike prema naprijed, centrifugalna sila, koja odbacuje tijela od središta gibanja, Coriolisova sila, koja djeluje na tijela što se u sustavu koji se vrti gibaju koso (pod kutom) u odnosu na os rotacije na primjer na oblake iznad površine Zemlje.

U modernoj se fizici pojam sile izbjegava i govori se o međudjelovanjima. Gravitacija je deformacija prostor-vremena izazvana masama, a ostala međudjelovanja pokušavaju se interpretirati jedinstvenom teorijom.

Sastavljanje dviju ili više sila

Iako se vektorski račun razvijao tek u 18. i 19. stoljeću, postupak zbrajanja sila po pravilu paralelograma bio je navodno poznat još u antičko doba, a eksplicitno ga spominju i Galileo i Newton. Na skici desno prikazano je zbrajanje sila ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{1}}$ i ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{2}}$. Sile su prikazane kao usmjerene dužine: strelica označava smjer sile, a duljina usmjerene dužine proporcionalna je iznosu sile (npr. 1 cm predstavlja 1 N). Zbroj ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}}$ tih dviju sila nacrtan je kao dijagonala paralelograma (lijevi dio skice), što je i intuitivno razumljivo: da bi sila ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}}$ opisala zajednički učinak tih sila (što je smisao zbrajanja), njezin smjer mora biti bliže smjeru veće sile ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{2}}$, a iznos veći od iznosa ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{2}}$ jer i ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{1}}$ pomaže vući u tome "općem" smjeru (na prikazanoj skici).

No, za razliku od približne intuitivne ocjene, pravilo paralelograma daje precizan rezultat, što je lako provjeriti mjerenjem učinka sila. Taj se rezultat može približno očitati sa skice, ili na temelju skice točno izračunati (pomoću elementarne trigonometrije).

Korisno je uočiti da se, umjesto po paralelogramu, isti rezultat može dobiti "nadovezivanjem" (desni dio skice), pri čemu je svejedno koja se usmjerena dužina premjesti (nadoveže) na kraj one druge. To mogućuje jednostavnije zbrajanje većeg broja sila (nadovezuju se jedna na drugu, a zbroj je usmjerena dužina koja "ide" od početka prve do kraja zadnje). U donjem dijelu skice ilustrirano je zbrajanje nadovezivanjem za sile koje su u istom i u suprotnom smjeru.

Rastavljanje sile na komponente je obrnutii postupak od zbrajanja. Za paralelogram sila sa skice može se smatrati i da prikazuje rastav sile ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}}$ na komponente ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{1}}$ i ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{2}}$ (ako se polazi od poznate sile ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}}$ i traže njezine komponente u promatranim smjerovima). Rastavljanje sila na komponente često je potrebno za razumijevanje njihova učinka i reakcije okoline, a i znatno olakšava račun.

Za ilustraciju kako se međudjelovanje opisuje silama, na skici desno prikazano je kotrljanje kugle niz kosinu (uz najjednostavnije modeliranje sila). Zemlja privlači kuglu silom ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {G}}}$ (to je težina kugle). Kugla se ne može gibati u tome smjeru jer se nalazi na podlozi, pa pritišće podlogu (skica prikazuje samo sile koje djeluju na kuglu, pa sila pritiska nije prikazana; ona je jednaka komponenti težine koja je okomita na podlogu). Podloga na pritisak uzvraća silom ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {N}}}$ koja se naziva normalnom reakcijom podloge. Zbroj težine i normalne reakcije podloge je sila koja ubrzava kuglu niz kosinu; ta sila (nije nacrtana) je zapravo komponenta težine koja je paralelna s podlogom. No, njoj se protivi trenje ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {T}}}$ koje umanjuje translacijsko ubrzanje kugle niz kosinu, ali zato kugli daje kutno ubrzanje, pa se kugla kotrlja bez proklizavanja (što je usklađena istovremena rotacija i translacija).

Iako to nije nužno za proračun gibanja kugle niz kosinu, u detaljnijoj analizi moglo bi se promatrati kako se na mjestu kontakta deformira podloga (a i sama kugla) zbog sila kojima međusobno djeluju. U još detaljnijoj analizi moglo bi se (barem u načelu) razmatrati kakvim silama prilikom te deformacije međusobno djeluju pojedine molekule i atomi od kojih se satoje kugla i podloga, te koja je priroda tih sila i u kavoj su one vezi s elementarnim česticama od kojih su atomi građeni.

Fizika dvadesetog stoljeća pokazala je da se sve vrste sila mogu razložiti na četiri fundamentalne sile koje djeluju na elementarne čestice (vidi odlomak o fundamentalnim interakcijama na kraju ovog članka). Analizom interakcija na toj razini bavi se fizika elementarnih čestica. Nasuprot tome, ovaj članak bavi se uglavnom uvodnim razmatranjem pojma sile kakav je ranije izgradila klasična mehanika, i koji se i danas jednako koristi u tome području i u mnogobrojnim tehničkim primjenama. Promatra se djelovanje sila (bez obzira na to koje su vrste) na različite materijalne objekte, čija nas stvarna atomska struktura ne zanima, već samo razlikujemo makroskopska tijela od mikroskopski sitnih objekata koji se nazivaju česticama (a ne misli se na elementarne čestice, nego na bilo kakve vrlo male komadiće tvari).

Djelovanje sile na česticu

Čestica je u klasičnoj mehanici komadić materije vrlo malih dimenzinja (u promatranom kontekstu), čija nas unutarnja struktura ne zanima, i čiji položaj možemo dobro opisati samo jednom točkom. Kad sila djeluje na česticu, ona djeluje upravo u toj točki. Sila čestici daje ubrzanje (što je preciznije opisano drugim Newtonovim aksiomom). Ako na česticu djeluje više sila, njezino ubrzanje se računa pomoću ukupne sile koja se dobije vektorskim zbrajanjem svih sila.

Djelovanje sile na tijelo

Tijelo se u klasičnoj mehanici može opisati kao skup ogromnog broja međusobno povezanih čestica (pri čemu je svejedno da li su to atomi, molekule ili neke "apstraktne" čestice). Sile kojima okolina djeluje na tijelo nazivaju se vanjskim silama (pridjev "vanjski" izostavlja se ako je iz konteksta jasno o kojim se silama radi). Kad vanjska sila djeluje na tijelo, ona može zahvatiti veći ili manji broj njegovih čestica, a njezino djelovanje prenosi se na druge čestice tijela zahvaljujući vezama među česticama tijela. Te unutarnje veze su također sile, koje se nazivaju unutarnjim silama (preciznije: ako vanjska sila mijenja razmake između molekula odnosno atoma tijela, elektromagnetske sile među njima suprotstavljaju se tim promjenama - no, takvo preciziranje nije potrebno za klasično-mehanički opis).

Djelovanje vanjske sile može imati nekoliko učinaka na slobodno tijelo:

1. Neovisno o tome kako i gdje zahvaća tijelo, sila daje ubrzanje njegovom centru masa kako je preciznije opisano drugim Newtonovim aksiomom.
2. Osim ubrzanja centra masa, sila može tijelu davati i kutno ubrzanje, što ovisi o tome gdje sila zahvaća tijelo. Slobodno tijelo neće dobivati kutno ubrzanje samo kada pravac rezultantne sile prolazi kroz njegov centar masa.
3. Osim toga, sila može izazvati promjenu oblika (deformaciju) tijela koja se sastoji od promjene udaljenosti među (nekim) česticama tijela, što ovisi o tome kako i gdje sila zahvaća tijelo. Sila može zahvaćati sve čestice tijela (takva se sila ponekad naziva volumenskom ili masenom silom); ako na isti način djeluje na svaku od njih (kao npr. homogeno gravitacijsko polje), neće izazvati nikakvu deformaciju. No, ako sila zahvaća samo dio tijela, ona uvijek izaziva izvjesnu deformaciju; pritom se, u najgrubljoj podjeli, mogu razlikovati sljedeći slučajevi:

• Deformacija tijela je neznatna: ili se praktično ne opaža, ili je zanemariva (irelevantna) u promatranom kontekstu. Tada se kaže da je to tijelo kruto tijelo. (Model krutog tijela je najjednostavnija aproksimacija pomoću koje počinje svako tumačenje djelovanja sila na tijelo.)
• Deformacija je elastična: promjeni oblika opiru se unutarnje sile koje tijelo mogu vratiti u prvobitni oblik nakon prestanka djelovanja vanjske sile.
• Deformacija je plastična: promjena oblika je nepovratna jer je deformacija premašila granice elastičnosti materijala (a daljnje deformiranje može uzrokovati kidanje tijela).

Detaljnijim proučavanjem deformacija bave se različite discipline kao što su nauka o čvrstoći, teorija elastičnosti, mehanika kontakta itd. Deformacije najčešće izazivaju sile koje djeluju na mjestu dodira dvaju tijela (kontaktne sile). Ako dodir zahvaća značajan dio površine tijela, za kontaktne sile se koristi i naziv površinske sile i često se opisuju pomoću tlaka (prosječni tlak je omjer površinske sile pritiska i površine na koju ona djeluje).

Ovdje se dalje ne promatraju deformacije tijela, već samo oni aspekti djelovanja sile koji se odnose na promjenu gibanja tijela. Nijh je najjednostavnije opisati ako se pretpostavlja da sile djeluju na kruto tijelo.

Djelovanje sile na kruto tijelo

Budući da nema deformacija, učinak sile na slobodno kruto tijelo svodi se na ubrzanje njegova centra masa te na eventualno kutno ubrzanje tijela. Ako na tijelo djeluje više sila, njih je dovoljno samo vektorski zbrojiti da bi se ubrzanje centra masa izračunalo pomoću ukupne sile. No, za kutno ubrzanje treba izračunati i momente tih sila (vidi u daljnjem tekstu).

Ako tijelo nije slobodno, kaže se da je vezano. To znači da je u kontaktu s nepomičnom okolinom, koji može biti ostvaren na više različitih načina: npr. oslanja se na podlogu (u koju ne može prodirati nego samo klizati po njoj), ili je postavljeno na čvrstu osovinu (koju ne može pomaknuti nego samo rotirati oko nje) itd. Vanjskim silama koje pokušavaju ubrzati tijelo (u ovom kontekstu kaže se da su to aktivne sile) suprotstavljaju se reakcije veza koje ograničavaju ili sprečavaju učinak aktivnih sila. Da bi se odredila promjena gibanja tijela, treba ravnopravno zbrojiti aktivne i reaktivne sile i njihove momente.

Model koncentrirane (točkaste) sile

Sila koja djeluje na česticu, djeluje u jednoj točki (jer je volumen čestice zanemariv), te se može smatrati da je to koncentrirana sila. Vanjska sila koja djeluje na tijelo može zahvatiti manji ili veći broj njegovih čestica, pa je "razmazana" po nekom volumenu ili površini. No, za opis rotacijskog učinka sile potrebno je znati "u kojoj točki sila djeluje". Problem se tipično rješava na jedan od sljedeća dva načina:

• Često je područje koje sila zahvaća razmjerno malo u odnosu na ukupne dimenzije tijela, pa ga možemo dovoljno dobro opisati kao jednu točku. Nije teško ustanoviti da li je pogreška koja nastaje takvom aproksimacijom prihvatljiva.
• Ako je takva aproksimacija neprihvatljiva (npr. očito je besmislena za težinu koja djeluje po ukupnom volumenu tijela), treba "razmazanu" silu promatrati kao skup sila od kojih svaka djeluje na pojedinu česticu tijela, te provesti račun za svaku od njih. U praktičnom se računu, umjesto na ogroman broj diskretnih čestica, tijelo dijeli na diferencijalne elemente volumena (ili se njegova ploha dijeli na diferencijalne elemente površine, kod kontaktnih sila) da bi se iskoristile prednosti diferencijalnog računa. A nerijetko se može pokazati da je taj skup sila lako zamijeniti (po učinku na kruto tijelo) samo jednom koncentriranom silom i bez stvarnog računa (kao što je slučaj upravo kod težine).

U svakom slučaju, analiza gibanja krutog tijela uvijek može poći od modela koncentriranih sila, od kojih svaka na tijelo djeluje samo u jednoj točki.

Hvatište sile

Hvatište sile je točka u kojoj sila djeluje na tijelo (zahvaća tijelo). Ta definicija podrazumijeva da se radi o koncentriranoj sili. Kad se djelovanje sile na tijelo grafički prikazuje pomoću usmjerene dužine, početak dužine (ili njezin kraj, tj. strelica) postavlja se u hvatište.

Sila kao klizni vektor

Polazeći od opisanih aproksimacija, skica desno ilustrira djelovanje sile na slobodno kruto tijelo. Sila ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}}$ je jedina sila koja djeluje na tijelo, i zahvaća ga u točki H (hvatište sile). Tijelo ima masu ${\displaystyle \scriptstyle m}$, a njegov centar masa je u točki C. Sila uzrokuje promjenu gibanja tijela koja je (uz pretpostavku konstantne mase tijela) opisana izrazima:

${\displaystyle {\vec {a}}={{\vec {F}} \over m}}$   je ubrzanje centra masa;      ${\displaystyle {\vec {\alpha }}={{\vec {M}} \over I}}$   je kutno ubrzanje tijela.

U drugoj formuli ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {M}}}$ je moment sile, dok je ${\displaystyle \scriptstyle I}$ moment inercije tijela. Moment sile u ovom slučaju treba računati u odnosu na centar masa tijela:

${\displaystyle {\vec {M}}={\vec {r}}\times {\vec {F}}}$   je vektor momenta sile;      ${\displaystyle \ M=Fk}$   je iznos momenta sile.

Kako se vidi sa skice, ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {r}}}$ je vektor položaja hvatišta sile u odnosu na centar masa, dok je ${\displaystyle \scriptstyle k}$ udaljenost centra masa od pravca duž kojega djeluje sila ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}}$ (i zove se "krak sile"). Odatle se vidi da bi sila imala isti moment (pa bi tijelu davala isto kutno ubrzanje) i kad bi joj se hvatište nalazilo bilo gdje drugdje na tome pravcu (jer to ne utječe na iznos kraka sile). Zato se ponekad kaže da je sila klizni vektor: njezin učinak na kruto tijelo ne mijenja se ako joj se hvatište pomiče (kliže) duž pravca sile.

Vektor momenta sile okomit je na ravninu koju određuju sila i krak; na prikazanoj skici okomit je na ravninu crteža i usmjeren prema nama; vektor kutnog ubrzanja ima isti smjer. U ravnini skice ubrzanje je naznačeno kružnom strelicom, suprotnog simisla od kazaljke na satu; vezu između smjera vektorske veličine i ravninskog zakretanja daje pravilo desne ruke.

Moment inercije ${\displaystyle \scriptstyle I}$ računa se oko osi kroz centar masa koja je paralelna s momentom sile (ovdje je okomita na ravninu skice). Ako skica prikazuje homogenu kružnu ploču, lako se pokaže da je taj moment inercije ${\displaystyle \scriptstyle I=mr^{2}/2}$. Ako ploča ima masu od 0,5 kg, te radijus od 0,8 m, moment inercije je 0,16 kgm². Ako sila iznosi 2 N, a krak sile 0,6 m, moment sile iznosi 1,2 Nm. U trenutku prikazanom na skici, ta sila daje ploči kutno ubrzanje α = M/I = 7,5 rad/s², a njezinom centru masa translacijsko ubrzanje a = F/m = 4 m/s².

Rezultanta

Rezultanta (ili rezultantna sila) dviju ili više sila (ako postoji) je sila koja u cijelosti može zamijeniti njihov učinak na gibanje krutog tijela. (Rezultanta ne može zamijeniti sile u pogledu deformacija.) Rezultanta nekog skupa sila određuje se u dva koraka:

1. Najprije se vektorskim zbrajanjem promatranih sila dobiva "zbroj sila" ili "ukupna sila", koja će uzrokovati isto ubrzanje centra masa tijela kao i sve promatrane sile zajedno. To je uvijek moguće (uključujući i slučaj da je iznos ukupne sile jednak nuli).
2. Potom treba odrediti hvatište rezultante tako da ona tijelu daje isto kutno ubrzanje kao i sve te sile zajedno, što znači da moment rezultante mora biti jednak zbroju njihovih momenata:

${\displaystyle {\vec {r}}\times {\vec {F}}_{R}=\sum _{i=1}^{N}({\vec {r}}_{i}\times {\vec {F}}_{i})}$

gdje je ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{R}}$ zbroj sila (iz prvog koraka), koji će se zvati rezultantom tek kada se odredi njezino hvatište, opisano vektorom položaja ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {r}}}$ ; pojedina sila označena je sa ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {F}}_{i}}$ a vektor položaja njezinog hvatišta sa ${\displaystyle \scriptstyle {\vec {r}}_{i}}$. Svi momenti se računaju u odnosu na istu točku, a ona se može proizvoljno odabrati.

Određivanje položaja hvatišta rezultante neće dati jednoznačan rezultat, jer je sila klizni vektor. Računski je najjednostavnije odrediti vektor položaja hvatišta koji je okomit na silu, tj. podudara se s krakom sile. Grafičko određivanje rezultante u tipičnim jednostavnim slučajevima prikazano je na skici dolje.

Lijevi dio skice prikazuje dvije sile čiji se pravci sijeku (kaže se: konkurentne sile). Njihov zbroj (dobiven nadovezivanjem, tanka isprekidana usmjerena dužina) postaje rezultanta kad se postavi na pravac koji prolazi sjecištem njihovih pravaca. Obrazloženje je očigledno: u odnosu na zajedničko sjecište, moment svake sile iznosi nula, pa je moment rezultante trivijalno jednak zbroju momenata.

Srednji dio skice prikazuje dvije paralelne sile i njihovu rezultantu. Položaj pravca rezultante određen je tzv. metodom verižnog poligona. (Sile se zbroje nadovezivanjem; iz proizvoljne točke povuku se linije do "početka" i "kraja" svake sile u tome zbroju; svaka sila, uključujući i rezultantu, time je rastavljena na po dvije komponente duž konkurentnih linija; te komponente treba redom paralelno premjestiti tako da se na pravcu svake sile sijeku one njezine dvije, a počinje se iz proizvoljne točke na pravcu "prve" sile; pravac rezultante prolazi kroz sjecište prve i zadnje komponente.)

Desni dio skice prikazuje dvije sile koje nemaju rezultante, a kaže se da čine spreg sila.

Spreg sila

Spreg sila (ili par sila) čine dvije sile jednakog iznosa a suprotnog smjera koje ne leže na istom pravcu. Njihov vektorski zbroj iznosi nula, ali ne i zbroj njihovih momenata. Zato se ne može reći da je njihova rezultanta nula, jer rezultanta treba opisivati ukupni učinak sila na kruto tijelo. Moment sprega sila iznosi

${\displaystyle \ M=F\cdot d}$

gdje je ${\displaystyle d}$ udaljenost između njihovih pravaca. Za razliku od momenta pojedine sile, moment sprega ne ovisi o točki u odnosu na koju se računa. Zato se ponekad kaže da je to "čisti moment".

Vrste sila

U pojedinim područjima primjene ponekad se koriste podjele sila na različite vrste koje često nemaju "dubljeg" fizikalnog značenja, ali su prikladne u promatranom kontekstu. Većina naziva za sile istaknutih masnim slovima u prethodnom tekstu spada u takve kontekstualne podjele. Primjerice, razvrstavanje sila na aktivne i reaktivne ima smisla kada je sloboda gibanja tijela ograničena vezama s nepomičnom okolinom (koja na "aktivne" sile uzvraća "silama reakcije"), ali bi bila posve besmislena u kontekstu sudara dvaju slobodnih tijela (jer tu nema kriterija po kojemu bi jedno tijelo bilo "aktivno" a drugo "reaktivno").

Na sličan način treba razumjeti i podjelu na tangencijalne sile i normalne sile. Ona nije usmjerena na fizikalnu prirodu sila, nego na njihov učinak na gibanje. Pridjev "tangencijalna" samo označava da pravac sile (ili njezine komponente) leži na tangenti na putanju, te zato sila izaziva promjenu iznosa brzine. Pravac "normalne" sile okomit je na putanju (ili smjer mogućeg gibanja), pa može utjecati samo na promjenu smjera brzine. Kod gibanja po kružnici, za normalnu silu koristi se naziv centripetalna sila, zato što je usmjerena prema središtu kružnice.

Posebnu klasu, međutim, čine inercijalne sile. One ne postoje u referentim sustavima koji su definirani prvim Newtonovim zakonom gibanja (ti se sustavi odlikuju svojstvom da u njima zakoni mehanike imaju najjednostavniji oblik, a nazivaju se inercijalnim ili neubrzanim sustavima). Zbog toga se inercijalne sile još nazivaju i lažnim silama ili pseudosilama. No, u ubrzanim sustavima opažaju se te dodatne sile, koje zahvaćju tijelo slično kao i gravitacijska sila (proporcionalno masi tijela): u vozilu koje koči inercijalna sila vuče tijelo naprijed, u rotirajućem sustavu centrifugalna sila je inercijalna sila koja vuče tijelo dalje od osi rotacije itd.

Prema dosadašnjim opažanjima, sve "stvarne" sile (dakle, bez inercijalnih) mogu se u detaljnoj fizikalnoj analizi reducirati na samo četiri vrste, koje se nazivaju fundamentalnim interakcijama.

Fundamentalne interakcije

Četiri vrste fundamentalnih interakcija su:
1. Gravitacijska sila,
2. Elektromagnetska sila,
3. Slaba nuklearna sila, te
4. Jaka nuklearna sila.

Prve dvije su odavno poznate i lako se opažaju i na velikim udaljenostima. Druge dvije se opažaju samo na malim udaljenostima, otprilike u razmjerima atomske jezgre, otkrivene su tek u prošlom stoljeću (i dobile su prilično nemaštovita imena). Jaka nuklearna sila snažno djeluje među kvarkovima – česticama od kakvih su građeni protoni i neutroni – pa dakle i među protonima i neutronima. Slaba djeluje među kvarkovima i leptonima (od kojih je opće poznat samo elektron) pa se opaža npr. kod beta radioaktivnog raspada. Uočite da su do prije par stoljeća električna i magnetska sila promatrane kao posve nezavisne sile. Tek su u 19. stoljeću do kraja opisane veze među njima, i postalo je jasno da se radi o različitim manifestacijama jedne te iste sile. Na sličan način (iako malo kompliciraniji), povezane su sredinom 20. stoljeća elektromagnetska i slaba nuklearna sila, te je uveden i zajednički naziv elektroslaba sila. Od tada se, dakako, istražuje mogućnost da su sve četiri gore navedene sile zapravo samo različite manifestacije jedne univerzalne kozmičke sile. Danas je općenito prihvaćena teorija da zadnje tri s popisa (sve osim gravitacije) doista imaju zajedničko ishodište. One se manifestiraju kao jedinstvena sila, ali samo pri mnogo većim gustoćama energije nego što ih danas nalazimo u prirodnom okolišu. Gravitacijska se sila od ostalih izdvaja svojom specifičnom prirodom koju je otkrila opća teorija relativnosti. Zbog toga su malo vjerojatni izgledi da bi se s njima mogla "ujediniti", iako ima i takvih teorijskih pokušaja.

Dakako, ne može se isključiti mogućnost postojanja i drugih vrsta sila koje ljudi još nisu opazili, i pored visokog stupnja suglasnosti oko fizikalnih modela koji se oslanjaju na četiri navedene interakcije. Neke alternativne ili hipotetičke opcije pod nazivom peta sila spominju se u posljednje vrijeme u različitim kontekstima, npr. tumačenja tamne energije, ili istraživanja sudara ubrzanih čestica.

Povezani članci

• Impuls sile

Izvori

Ines Bojanić Švajić (Požega, 13. rujna 1975.) je hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica.

Filmografija

Televizijske uloge

• "Počivali u miru" kao Irina (2018.)
• "Zora dubrovačka" kao Maris Menčetić (2014.)
• "Provodi i sprovodi" kao Ines (2012.)
• "Brak je mrak" (2012.)
• "Zvijezde pjevaju" kao natjecateljica (zajedno s Giulianom Đanić) (2010.)
• "Dome slatki dome" kao Nola Marinković (2010.)
• "Zakon!" kao Rajna (2009.)
• "Kafanica blizu SiS-a" kao Mare (2007. – 2008.)
• "Agencija za SiS" kao Mare (2007.)
• "Odmori se, zaslužio si" kao djevojka (2007.)
• "Obični ljudi" kao Bojana Nemet (2006. – 2007.)
• "Ljubav u zaleđu" kao Marijana "Mare" (2005. – 2006.)
• "Bitange i princeze" kao štreberica (2005.)

Filmske uloge

• "Naglavce" kao Zuzu (2007.)
• "Snivaj zlato moje" kao Tonka (2005.)
• "Duga mračna noć" kao žena u žitu (2004.)
• "Leti, leti" kao plavuša (2003.)
• "Svjetsko čudovište" (2003.)
• "Pupak svijeta" kao Joanna (2000.)

Sinkronizacija

• "Petar Zecimir: Skok u avanturu" kao Biba (2021.)
• "Galileo, ipak se kreće" kao gušterica Lea, stanovnica planeta Đost, Plavka, Zorka, cvrčkica Zala, Đurica, kokoš i ovca, Crvenkapica, zvijezda Sjevernjača, Anica i eskimka Tulid (2020.)
• "Snježno kraljevstvo 2" (2019.)
• "Gospodarica zla 2" kao vila Latica (2019.)
• "Mala gospođica Dolittle" kao kraljica Ema (2019.)
• "Eliot spašava Božić" kao Keti (2018.)
• "Noćne more iz svijeta prirode" kao spikerica (3. sezona, 2016.)
• "Garfield" kao Abby Shields (2004.)
• "Vrijeme je za priču" kao carska služavka, sirena zaleđenih jezera, majmunčić plavih ruku Liangani, žaba, indijanka Padma, zmajica Otohime, meduza, majka aboridžinka, zrno riže, duh Luah, sunce, jež, djevojka s crnim dijamantom, ružna starica i Padmut (1. sezona); Sine i njezina majka, božica Mami Wata, Liangova baka, Hansova majka, malena vila Lorelai, bubamara, Tupai, čarobnica Tahua i pingvinka Wuapi (2. sezona)
• "Mali prerijski psi" kao pripovjedačica i kao Sage, Snow i ostali prerijski psi
• "Mačje tajne" kao jedna od spikerica
• "Životinje i ljubav" kao jedna od spikerica

Vanjske poveznice

• Stranica na HNK Varaždin
• Ines Bojanić u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)